-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Početkom aprila 1911. godine umire Mita Petrović. Očeva smrt Rastka će veoma pogoditi. Obožavao ga je. O Rastku će uglavnom brinuti sestra Zora. Balkanski ratovi ostaviće na njega neizbrisiv utisak – kola s ranjenicima, bolničari, ljekari. U čitanju knjiga tražio je spas od te slike bola i užasa. Mašta o proučavanju vasione, o putu u Kinu i na Grenland, a u časovima očaja, na početku Prvog svjetskog rata, sam sebi kopa grob u bašti... Odustao je – uplašio se smrti.
Sestra Nadežda odlazi u balkanski rat, dobrovoljno, kao bolničarka. U rat odlazi, kao dobrovoljac, i brat Vladimir. Profesor srpskog jezika i književnosti Mile Pavlović Krpa, i sam književnik, predaje mu u četvrtom razredu realke i daje pismeni zadatak na temu „Majka”. Rastko, umjesto zadatka, predaje profesoru pismo: „...Kad sam stigao kući počeo sam razmišljati o zadatku koji ste nam dali. Dugo sam mislio o tome predmetu... Vi ste nam dali na obradu jednu tako zamašnu i krupnu temu da je đak obične pameti ne može obraditi kako treba... A ja sam učenik četvrtog razreda – i šta bih ja mogao da kažem da bih iznio pravu sliku svoje majke koja mi je život poklonila. Pokušao sam nekoliko puta i uvidio sam da nijesam u stanju da kažem ono što u stvari osjećam da bi za nju trebalo reći. Zato Vas najljepše molim da me izivinite što nijesam u stanju da odgovorim na Vaše pitanje i da Vam napišem zadatak kojim bi bili zadovoljni...”
Profesor je bio iznenađen učenikovom visprenošću – pohvalio ga je pred cijelim razredom, prethodno pročitavši njegov sastav.
U vrijeme Prvog balkanskog rata umire Mileva Petrović, a brigu o brojnoj djeci preuzeće Zora, poslije Nadežde najstarija među djecom. Nadežda zajedno sa bratom Vladimirom – Vladom odlazi u Prvi svjetski rat, iako se još nije oporavila od balkanskih ratova. Nijesu pomogla odvraćanja sestara. A jedna od sestara Petrović, Dragica (Draga), u Njemačkoj je na studijama, kamo ju je rat zatekao. Umire sestra Anđelija –Anđa, ona inteligentna ljepotica koja je nadahnula Tolstoja da piše brošuru o ankesiji Bosne i Hercegovine.
U proljeće 1915. godine stiže vijest da je i Nadežda oboljela od tifusa, a Rezervna valjevska vojna bolnica 22. marta izdaje proglas: „Sa izrazom duboke i iskrene tuge objavljujemo da smo, pored tolikih žrtava koje su pale u borbi protiv epidemije, sinoć u 8 časova podnijeli na oltar drage otadžbine još jednu. Užasnoj bolesti podlegla je Nadežda Petrović, akademski slikar, nastavnica ženske gimnazije, dobrovoljna bolničarka Prve rezervne valjevske vojne bolnice. Umrla je neumorno radeći na njegovanju i spasavanju naših hrabrih boraca još od početka rata. Objavljujući ovaj redak i svetao primjer samopožrtvovanja ove plemenite Srpkinje, molimo za saučešće...”
Biće to jedna od najtragičnijih godina za porodicu Petrović: sestra Draga – Dragica, umrijeće u tuđini, u Njemačkoj, gdje je studirala medicinu, a brat Vladimir poginuće na Vasjatu, pri povlačenju srpske vojske kroz Albaniju. Do Albanije će stići i Rastko – povlačeći se sa grdnim povorkama i zbjegovima naroda preko Šumadije, Župe, Rugovske klisure. Bila je to maršruta koju je odredila Vrhovna komanda – preko Albanije i sjeverne Crne Gore vojska će zajedno sa izbjeglicama iz Srbije stići na Jadransko more, gdje je čekaju saveznici. Povlačenje je završeno u januaru 1916. godine, a Rastko je išao sa sestrom Zorom i svojom vršnjakinjom, potonjom dugogodišnjom prisnom prijateljicom Ivankom Ivanić, zatim sa Agom, sinom kompozitora Stevana Mokranjca, i mnogobrojnim neznanim vršnjacima.
Dubok trag ostaviće na Rastka sve ono što je preživio u albanskim gudurama – bio je svjedok i učesnik svih onih priča o Ljum-kuli, Vezirovom mostu, kraljevim volovima i arnautskim zasjedama. Sjećaće se do kraja života hiljada svojih vršnjaka, prije vremena regrutovanih, kako besciljno promiču kroz maglu i kako svaki čas ostavljaju za sobom iznurene drugove da umiru po drumu. Zapisao je: „...Htio bi poginuti za kakvu veliku i spasavajuću ideju. A deran je i pri tom još uvijek rastao, i rukavi su mu kraćali. Zemlja na izgled mrtva rasla je takođe, kao u mrtvog što još rastu nokti, kosa, brada. Samo ovdje ono što je bilo vrelo i živo bila je samo krv koja je uvijek i tekla i prolivala se neštedemice...”
Sam je govorio da su izrasli zajedno: on i njegova otadžbina; on i njegov talenat. Stići će zajedno sa preživjelim đacima vršnjacima u Francusku, u Nicu. Bio je učenik šestog razreda gimnazije. Opisujući taj košmar kroz koji je prošao, Rastko bilježi: „U jednom niskom hanu, gledajući plavičasti dim koji se dizao tavanici, i slušajući prigušenu molitvu jednoga starca: `Oče naš...` – meni se učini kako svi mi ličimo na Eneja, koji nosaše na ramenima starog roditelja i domaće lare... Samo, s tom razlikom što mi u svojim dušama nosimo srpsko ime i potrebu revanša...”
(NASTAVIĆE SE)