Porudzbenica
Riječ
Dana |
Daliborka Uljarević, direk.Centra za građansko obraz.:
– Pored ogromnih resursa koje kontroliše i obilato zloupotrebljava, DPS ne uspijeva da iznjedri kvalitetne kadrove, niti one koji imaju integritet. To je veliki poraz za Đukanovića.
|
Vic
Dana :) |
U jednom popularnom kafiću mladić odluči da pozve jednu djevojku na piće. Priđe njenom stolu i pita:
- Izvinite, mogu li vas pozvati na jedno piće?
Djevojka na sav glas zavika:
- ŠTA? ZAR U U TVOJOJ SOBI?
- Ne, ne razumijete. Samo vas pozivam na piće.
Djevojka još glasnije:
- ŠTA? A SAD BI U HOTELU?
Momak sav posramljen odleti do šanka, da što prije plati svoj račun i pobjegne od stida. Kad odjednom mu priđe ona djevojka i objasni:
- Izvinite za ono prije. Znate, studiram psihologiju i istražujem kako se ljudi ponašaju u neugodnim situacijama.
Tada se momak razdere na sav glas:
- ŠTA? ZA 200 EURA? NISAM LUD.
|
|
|
|
|
Feljton - datum: 2017-08-27
FILMSKO PREISPITIVANJE: VJEKOSLAV AFRIĆ, SLAVICA (2)
Umjesto radosti, film postao mora
Scenario i režija: Vjekoslav Afrić; Fotografija: Žorž Skrigin; Muzika: Silvio Bombardelli; Scenografija: Jozo Janda; Montaža: Maja Ribar Lazarov; Uloge: Irena Kolesar, Dubravko Dujšin, Marijan Lovrić, Carka Jovanović, Ljubiša Jovanović, Jozo Laurenčić, Boža Nikolić, Ivka Rutić, Dejan Dubajić; Proizvodnja: Avala film, Beograd, 1947.
-Piše:dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Valja podsjetiti da je već u jesen 1945., poslije petog dokumentarnog filma, nestrpljenje filmskih radnika dostiglo vrhunac – ambicije su se toliko razmnožile da su prosto gušile stvaralačku atmosferu. Svako je htio da sebe vidi u tim pionirsko-istorijskim poduhvatima pa je spontano započela rasprava o umjetnosti filma i njegovom smislu koja s promjenljivim intenzitetom traje sve do danas. Umjesto da film bude radost postao je teška mora. Problemi, nedoumice i zablude subjektivne prirode nijesu se razrješavali unutar samih ličnosti već javno, uz sasvim drugačije kvalifikacije. Ima dokaza koji ubjeđuju da je već tada u ateljeima i oko njih bilo toliko površnosti, sumnjivih improvizacija i politikantstva, da je prirodno što se film rađao sa deformacijama i bez sopstvenog identiteta. Okupilo se mnogo ljudi; govorilo se samouvjereno o filmu, a malo njih je znalo šta je zapravo film; stvarao se pritisak na društvo da odobri veća sredstva i proširi materijalnu bazu za jednu novu profesiju i industriju. Na taj način je bez realnih uslova isforsirana odluka o snimanju igranih filmova. Tek tada su nastupili pravi problemi: Kakav film? Ko će ga na opšte zadovoljstvo realizovati? Film o revoluciji, ali i sa kakvim sadržajem? Da li obuhvatiti sve opšte tokove Narodnooslobodilačkog rata ili se zadržati samo na jednoj karakterističnoj epizodi?
Kako prikazati ulogu partije u organizovanju ustanka? Ima li u takvom djelu mjesta za pojedinačne inicijative jugoslovenskih naroda? Kakve likove obraditi – prave heroje ili anonimne borce? Dileme su bile mnogostruke i sasvim nepremostive, domaće iskustvo potpuno nepouzdano, a pojedinačne želje vodile su ekstremizmu. Očigledno je da iza svih onih gromoglasnih riječi o filmu i literarnih opservacija nedostaje osnovni koncept. Sve oko filma bilo je vještačko, nerealno, nije se tražio oslonac u vrijednostima ove umjetnosti. Posebno je bila uočljiva isforsirana ravnodušnost prema preobražajima u nekim nama bliskim kinematografijama. U Engleskoj je pojava „Kratkog susreta” Dejvida Lina značila novi impuls i ohrabrenje, a u Francuskoj je Karne svojom „Djecom raja” vratio povjerenje u umjetnički izraz nacionalnog filma. Sa Roselinijem i filmom „Rim otvoreni grad” u Italiji već trijumfuje neorealizam svojim nekonvencionalnim, iskrenim, potresnim i slobodnim suočavanjem sa svakodnevnom realnošću. U Sovjetskom Savezu to je vrijeme „Ivana Groznog” Ejzenštajna i Jermlerovog „Velikog preokreta”. Prilike su bile takve da je u obzir dolazila samo pomoć sovjetskih sineasta. Izrađeno je više predloga i planova koji su definisali tu saradnju i prvi jugoslovenski film. Braća Vasiljev, tvorci čuvenog „Čapajeva”, odbili su da snime film o borbi jugoslovenskih naroda, sa obrazloženjem da ne poznaju ni ambijent ni ljude o kojima bi trebalo istinito da progovori njihovo djelo. Izbor pada na scenario Đorđia Mdivanija „Bura nad Balkanom”, po kome je poznati i proslavljeni reditelj Abraham Rom realizovao film „U planinama Jugoslavije” (1946), mada se tada niko nije usudio da ubjeđuje javnost kako je to i naš prvi igrani film posle oslobođenja. Strogo uzevši, bilo je to dijete dvije majke. Iako bi po objektivnim kriterijama „U planinama Jugoslavije” trebao biti prvi dugometražni igrani film u istoriji socijalističke Jugoslavije, taj status se tradicionalno davao „Slavici”, snimljenoj godinu dana kasnije.(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen. Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|