- Piše: Darko JOVOVIĆ
I pored toga što je bio duhovna i ljudska gromada Vlajka Ćulafića je cijelog života pratila skromnost, što je svojstveno samo velikim ljudima. Za fizičko trajanje trebalo mu je tako malo. Ali je zato bio u stalnoj potrazi za duhovnim nadahnućima, literaturom, za uzvišenim riječima. Njih je uvijek bio i gladan i žedan, znajući da se razum najbolje hrani stihovima. I sve što je radio radio je s puno ljubavi, sa željom da da dopinos razvoju kulture i afirmaciji zavičaja i svih nas koji smo se latili pera. Činio je to bez imalo sujete, podstičući ljude da čitaju i pišu, da zavire iza brave, izađu iz nevida i progeledaju. Mnogi su za ovaj kraj čuli zahvaljujući njemu i njegovoj želji da se svrstamo među velike.
Vlajko se branio pjesmom i od sebe i od drugih, i onda kada je bilo besmisleno potezati riječi, pred duhovnim posrnućem koje je opkoljavalo suđeno nam podnebesje. Perom je otvarao vrata i kad nije bilo prolaza u svijetu bezdušnosti. Činio je to kao Srbin i čovjek duboko odan svojoj vjeri i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Čini se da je to i Svevišnji uočio podarivi mu da baš na dan Svetog Georgija, slavu manastira Đurđevi stupovi, otputuje na onaj svijet.
Vlajkova želja da sačuva trajne vrijednosti Vasojevića bila je jača od kolektivnog zaborava. Znajući da gospodar zemlje i neba sve vidi, stihovima se molio za naše spasenje. Bolovao je kao što boluju šume Zeletina i borovi iznad njegovih rodnih Luga, kao jecaji kosovske braće naslonjen na svete kamene ploče. Suočen sa našim nestajanjima, tražio je izlaz i budio nadu, privijajući grumen zavičajne zemlje na svoje grudi kao nešto najsvetije.
Tako se prihvatio i posla da, zajedno sa još nekoliko radnika beranskog Centra za kulturu, pripremi za štampu cjelokupne memoare vojvode Gavra Vukovića, koje je, svojevremeno, u tri toma, priredio i prof. dr Slobodan Tomović. Cijenio je da je to bilo višestruko korisno, prije svega iz kulturnoistorijskih razloga, kako bi se pomenuti memoari ponovo učinili dostupnim najširem krugu zainteresovanih za ovo izuzetno štivo.
To samo po sebi posvjedočava da se radilo o čovjeku izuzetne intelektualne i stvaralačke energije koja je svakog trena izvirala iz Vlajkovog životnog zamaha i njegovog nemirnog, boemskog i izoštrenog duhu, pred kojim smo svi mi, uz opravdano divljenje, često ostajali bez teksta.
Opkoljen zebnjom za naše sjutra, remetio je Vlajko više od četiri decenije bjelinu hartije. Tražio je duhovna uzvišenja, iznjedrivši mnoštvo knjiga, novinskih tekstova, reportaža, i svega onoga što upotpunjava književni i novinarski svijet. A da je to kvaliteno radio potvrđuju prestižne nagrade i priznanja koje je iz godine u godinu dobijao.
Pišući izdizao se iznad običnosti, iznad onih koji su malodušno znali da mu ponekad upute i neku riječ kritike kada je, s punim pravom, ukazivao na određene društvene, ljudske i moralne anomalije. Činio je to znajući da je mnogo više onih koji su imli samo riječi pohvale za ono što je njegova plemenita duša znala da otrgne iz naše, često sumorne, svakodnevice, i pretoči ga u tekstove koji sa njegovim potpisom nikada neće izgubiti sjaj. Njegova napisana i izgovorena riječ, poput onih: Al: s čim će pred Boga, ko prodadne dušu ostaće uramljena u sjećanjima onih spremnih da prepoznaju, njihovu poruku, vitešku toplinu i pečat rijetko pismenog i obrazobvanog čovjeka. To je potvrdio i pjesnik Milutin Mićović, ocjenjujući da je Ćulafić napravio žestoku, možda najžešću društvenu kritiku vremena, pamćenja i onoga što čovjek i narod nosi u samozaboravu.
– Vlajko nije podučavao kao što podučava religija, on je pjesnik, koji je pokazivao i otkrivao. Vlajko je pjesnik slobode, nadahnuća i bespoštedne kritike – kazao Mićović, ocjenjujući Ćulafićevo književno stvarlaštvo.
(Nastaviće se)