-PIŠE: mr Radoje Femić
Samjuel Beket, Miodrag Bulatović i Žarko Komanin napisali su dramske tekstove u kojima povlašćeno mjesto pripada književnom liku Godoa, koji se pojavljuje još u Balzakovom stvaralaštvu. Samjuel Beket je svojom dramom ,,Čekajući Godoa” učinio ovaj Balzakov lik jednim od najpoznatijih i najupečatljivijih u evropskom književnom kontekstu druge polovine 20. vijeka. U Beketovoj viziji, Godo je prerastao u simbol velike metafizičke neizvjesnosti, koja je tumačena na različite načine. Različita gledišta podrazumijevaju insistiranje na interdisciplinarnom pristupu, koji obuhvata saznajne domete nauke o književnosti, ali i religije, psihologije, antropologije i drugih društvenih nauka. Tematsko težište ogleda usmjereno je prema intertekstualnoj vezi koju je s Beketovim djelom ostvarila drama Miodraga Bulatovića, ,,Godo je došao”.
Bulatovićeva drama je na taj način ponudila svojevrsnu odgonetku velike Beketove upitanosti. U hronološkom poretku, treći u nizu jeste Žarko Komanin, koji svojom dramom ,,Godo je došao po svoje” zatvara intertekstualni lanac. Komaninova drama predstavlja sadržajno i simbolički najslobodniji element proučavane intertekstualne cjeline. Komaninova dramska vizija najbliža je duhu savremenog društvenog trenutka, i u značajnoj mjeri eksplicira simboliku kolektivnog etičkog posrnuća, ostvarenog na razmeđi prošlog i ovog vijeka.
Tri navedene drame obrazuju jedinstven književni i simbolički niz, u okviru kojeg treba ukazati na varijacije koje se javljaju u temi egzistencije i značenjima koja karakterišu Godoov lik. Sličnosti, ali i razlike koje Beket, Bulatović i Komanin artikulišu u svojim dramskim ostvarenjima, manifestuju se u semantički polifonoj otvorenosti djela.
Komparativni kontekst nije ostvaren isključivo na planu tri konkretna književna teksta, već je u velikoj mjeri osvijetljen odnosom koji se, na osnovu reprezentativne funkcije navedenih tekstova, konstituiše na relaciji između dvije književne tradicije. Na taj način, stvaralaštvo dvojice značajnih naših pisaca postavlja se u širi, evropski kontekst, u kome je moguće uočiti međusobnu komunikaciju koja je predmet ovog istraživanja.
Ovaj ogled za cilj ima analizu stvaralačkih postupaka koje koriste Beket, Bulatović i Komanin, jer se na taj način uočava postupno formiranje bogatog simboličkog nasleđa, koje nastaje na tematsko-motivskoj podlozi dramskih tekstova.
U teorijskoj i kritičkoj misli o drami dosad je veoma opširno ukazivano na različite aspekte Beketovog dramskog opusa, do tog nivoa da je nastala tradicija tumačenja, nazvana beketologijom. Može se reći da je, izuzev Beketa, u istoriji dramske književnosti možda jedino više pisano o Šekspirovom Hamletu. Takođe, u značajnoj mjeri je pisano o stvaralaštvu Miodraga Bulatovića, dok dramski opus Žarka Komanina, po opštem utisku relevantnih tumača, još uvijek nema cjelovitu i potpunu književnokritičku opservaciju.
Ipak, čini se da je, bez obzira na veliki broj knjiga posvećenih tumačenju Beketovog djela, nedovoljno ukazivano na fenomen intertekstualnosti koji njegova drama čini s dramama Bulatovića i Komanina. Drugim riječima, nije u odgovarajućoj mjeri ukazano na simbolički uticaj koji je Beketova drama izvršila na poznije dramsko stvaralaštvo druge polovine 20. vijeka. Ovom komparacijom neophodno je detaljno ukazati na prirodu, funkciju i posledice ostvarenog uticaja.
Refleks Beketovog simboličkog sistema, koji čovječanstvo ostavlja u velikoj nedoumici i očekivanju nepoznatog, svoje otjelotvorenje doživljava u Bulatovićevom djelu kroz pesimističku viziju začaranog kruga apatije i beznađa. Temu očekivanja Godoa Žarko Komanin realizuje naglašenim prisustvom destruktivnih sila, čiji je Godo nosilac. Efekat iznevjerenog očekivanja, koji nastaje kao posledica Bulatovićevog i Komaninovog razrešenja književne „napetosti” koju je Beket ostavio, počiva na izrazito uspjeloj estetskoj komponenti.
Cilj istraživanja obuhvata hipotezu da je srpska književnost, kroz stvaralaštvo Bulatovića i Komanina, ostvarila kontinuitet jedne književne tradicije i intertekstualni dijalog s jednim od najuticajnijih djela u istoriji svjetske književnosti, o čemu svjedoči i interesovanje istraživača za ovu tematiku.
S obzirom na to da se knjiga bavi tematsko-motivskom dimenzijom tretiranih književnih tekstova, metodološki princip rada počiva na tradiciji imanentnog tumačenja književnog teksta, uz uvažavanje relevantnih književnoistorijskih datosti. Rad, koji svoj istraživački imperativ vezuje za temu apsurda u dramama o Godou, osvjetljava i odgovarajuću idejno-filozofsku tradiciju u dramskoj formi, kroz dramske tekstove Samjuela Beketa, Miodraga Bulatovića i Žarka Komanina.
Analiziranje navednih dramskih tekstova, uz težnju ka izgradnji autentičnog interpretativnog glasa, ima za svoj cilj prvenstveno reinterpretaciju dramskih tekstova, kojima je obilježen evolutivni tok dramske književnosti 20. vijeka. Svijest o tome da je o navedenom problemu već nastala obimna literatura usmjerila je istraživačku znatiželju u pravcu preglednog sintetizovanja književnokritičkih dometa, ali i u pravcu individualne kritičke profilacije, koja podrazumijeva i novi pogled na ključne toponime na mapi savremene književnosti.
Višeznačnost pojma apsurd u književnim tekstovima iznjedrila je potrebu uvida u značenjski opseg koji ovaj pojam sadrži, kao i u različite tradicije pisanja i mišljenja o apsurdu. Polazeći od različitih kritičkih, pojmovno-teorijskih i umjetničkih obrada ovog fenomena treba ukazati na njegovo odgovarajuće opredmećenje u dramskoj književnosti. Književnoumjetnička upotreba pojma apsurd svakako je preciznija i svedenija u odnosu na široki spektar potencijalnih značenja koja se sretaju prilikom određenja ovog pojma, tako da se kroz relativno zajedništvo pri opisivanju suštinskog značenja tretiraju termini apsurda, apsurnog osjećanja svijeta, i konačno – apsurdnog stvaralaštva.
Najefektnija definicija termina apsurd sreta se u Leksikonu stranih izraza Milana Vujaklije, u kojem se posredstvom pridjeva apsurdan, definiše i značenjski opseg odgovarajuće imenice. Obrazloženje ovog pojma u Leksikonu se razvija iskazom da je riječ o nečemu što je logički nemoguće, besmisleno, nerazložno, neprilično, čak nekada i smiješno. Autor u istom dijelu upozorava da latinska sintagma ab apsurdum znači otići u besmislenost, tj. doći u sukob sa zdravim razumom. Na osnovu etimološke dimenzije sasvim je jasno kakva potencijalna značenja mogu biti svojstvena ovakvom pojmu. Ipak, različita kontekstualna upotreba jednog termina u velikoj mjeri determiniše i profilaciju onog značenjskog rukavca koji se izdvaja iz značenjske slojevitosti, i najčešće se djelimično odvaja od prvobitnog, izvornog značenja. (NASTAVIĆE SE)