-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Pojam ustavobranitelji ili ustavovci, savremenici su počeli da upotrebljavaju od proljeća 1840. godine. Ideologija na kojoj se zasnivao ustavobraniteljski pokret donekle se razlikovala od ideologije opozicije knezu Milošu, jer je od proglašenja Ustava, politička borba prerasla u dinastičku borbu. Neki među najborbenijim zagovornicima proglašenja Ustava, prešli su u tabor obrenovićevaca, na primjer Mileta Radojković i Đorđe Protić, koji je isticao da je Ustavom iz 1838. postignut cilj za koji se opozicija zalagala u borbi protiv samovlašća kneza Miloša.
Međutim, dolazak kneza Mihaila u Srbiju obrenovićevci su smatrali kao priliku za obračun sa protivnicima. Poslije završetka skupštine u Beogradu, krajem marta 1840, u unutrašnjosti Srbije sve se glasnije govorilo protiv Petronijevića i Vučića. Pod parolom da valja pomoći „zarobljenom” knezu, narod iz kolubarskog sreza i okoline Smedereva „u gomilama” je dolazio u Topčider da javno ispolji podršku knezu, otvoreno zahtijevajući da se obračunaju sa njegovim protivnicima. Zato su Petronijević i Vučić, pravdajući se ugroženom ličnom bezbjednošću, zajednički potpisali ostavku na svoja zvanja i predali je knezu Mihailu 1. maja 1840. godine. Petronijević je podnio ostavku na zvanje kneževog savjetnika, kneževnog predstavnika i ministra inostranih djela, a Vučić na mjesto kneževog savjetnika i člana Savjeta. Kao povod naveli su pobunu u Smederevskom okrugu, koja je prema njihovom mišljenju bila uperena protiv njihovih života. Petronijević je o svom postupku obavijestio sadrzama Husrev-pašu, beogradskog muhafisa i Vašćenka. Ali, knez Mihailo ostavke nije odmah uvažio, polazeći od Ustava kojim je propisano kako je kneževo isključivo pravo da postavlja i razrešava činovnike. Petronijevićev i Vučićev postupak ocijenio je kao samovoljan čin preduzet s namjerom da se naruši kneževo dostojanstvo. Vrijeme će pokazati, zaključio je knez Mihailo, da li su Petronijevićeva i Vučićeva djela bila opravdana „ili će se ona kao sazrevanja plodi intriga vaši i drugi lica pokazati, koja su još pre dolaska moga u Serbiju, po narodu rasejavane”. Ne samo da im ostavke nijesu uvažene, nego im je knez Mihailo istog dana naredio da posjete francuskog konzula u Beogradu povodom „dana kralja francuskog”. Povinujući se „volji kneževoj”, Petronijević je to učinio. Ukazom kneza Mihaila od 8. maja 1840. godine, Petronijević je, pošto je prešao pod tursku zaštitu, razriješen svih dužnosti, a za zastupnika kneževog predstavnika i ministra inostranih djela imenovan je Paun Janković, sekretar Kneževe kancelarije.
Petronijević i Vučić su ubrzo poslije podnijete ostavke zatražili tursku zaštitu i pošto su je dobili prešli su u kalemegdansku tvrđavu. Postupak da najviši srpski zvaničnici traže zaštitu dojučerašnjih ljutih protivnika, što je bilo nezamislivo za vrijeme knez Miloševe vladavine, označavao je početak novog razdoblja u političkim odnosima u Srbiji. Ustavobraniteljsku turkofilsku tendenciju od proljeća 1840. godine oličavao je Petronijević koji je smatrao da je između Srba i Turaka prestalo „ono neprijateljsko stanje, koje je po nesreći do 1815. i trajalo”. Prebjegavanje pod tursku zaštitu Petronijević je smatrao legitimnim i to je obrazložio pišući Savjetu iz beogradske tvrđave 20. maja 1840. godine: „To smo sad prinuđeni moliti visokoslavni Savjet Knjažestva srpskog da nam izvoli javiti po kom pravu i u čemu smo osuđeni za takove (buntovnike – prim. R.P.), ili je to krivica naša kakva, koja je uvredila buntovnike (misli se na pristalice kneza Mihaila – prim. R.P.), ili je ona što smo mi pod zaštitu otomanskoga cara pribegli? Pak, ako je prvo, rad smo znati u čemu se sostoji ta uvreda, ako li je vtoro, takođe radi smo znati, je li to krivica, što smo po znanju našega ovoga cara za našeg vladatelja cara držali. Pak, ako nismo pogodili, da nam se javi, kom bi drugom caru trebalo pribegavati, da i mi znamo”. S Petronijevićem i Vučićem u beogradsku tvrđavu prebjegla su još dvadeset četvorica protivnika knez Mihailove vlade. Oko Kalemegdana vođen je potmuli rat, pošto je policija u Beogradu pojačanim stražama sprečavala u varoši preostale ustavobraniteljske pristalice da prebjegnu u tvrđavu na šta su ih Petronijević i Vučić podsticali.
Zamisao da Portini činovnici, u svojstvu komesara, rešavaju unutrašnje sporove u Srbiji javila se u jesen 1838. godine, kada se pisanje Ustava bližilo kraju. Petronijević se u jednom trenutku nosio mišlju da ustav u Srbiju donesu dvojica Portinih komesara, ali je od predloga odustao, pošto mu je predočeno da može uslijediti negativna reakcija javnosti kojoj ne bi odgovaralo da Ustav, predstavljen kao osnov „narodne sreće”, donesu turski činovnici. Vučić je u dogovoru sa ostalim opozicionarima savjetovao Petronijevića da taj posao umjesto komesara obave beogradski vezir Jusuf-paša i ruski konzul Vašćenko. Kada su se unutrašnje prilike u Srbiji u proljeće 1840. godine zaoštrile, Porta je jedva dočekala povod da pošalje specijalnog izaslanika, na šta su je podstakle Petronijevićeve i Vučićeve žalbe i izvještaji beogradskog muhafisa. U fermanu izdatom 14. juna, kojim je srpska vlada obaviještena o slanju komesara, ističe se da je on poslan zbog nemira u pojedinim okružjima koje su izazvali „zlomišljenici koji su se besputno protivu Ustava i zemaljskoga poretka... koj postupak tako je doveden do mojega Carskoga znanja da više nije potrebno nikakvo drugo izjasnenije” (podvukao R.P.). Osim knezu Mihailu i srpskoj vladi, u fermanu se naređuje narodnim starješinama „da se po privrženosti vašoj netoložno postarate u soglasiju s visokim Komesarom i čestitim pašom beogradskim sve ono što se gore zapovijeda u podobateljni poredak privesti i što god rečeni Efendija bude vama govorio poslušajte i primite jerbo je ovo ono što vam bude kazivao od moje carske strane i moje su reči”. Ultimativnim tonom fermana istican je Portin suverenitet u Srbiji i „legitimnost” turskog uplitanja u srpske razmirice. Za komesara je određen Musa Safeti efendija, član Visokog savjeta pravosuđa, raniji defterdar; on je za svoju misiju dobio posebna uputstva.
(NASTAVIĆE SE)