-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
U Petronijevićevoj izjavi, navednoj u prošlom nastavku, izrečenoj u afektu, čime ona ne gubi autentičnost već je upravo dobija, nije suštinski važna njegova prijetnja da će se vratiti Turci u Srbiju, nego njegovo poimanje funkcionisanja vlasti, koje je lakonski izrekao jedan manje istaknut ustavobraniteljski prvak: „Vlast je tutor, a narod pupila”. Dakle, vlast se mora poštovati, autoritet vlasti ne smije biti doveden u pitanje, u suprotnom slijedi njeno urušavanje. Bilo da je čija, vlast je jednaka.
Pregovori kneza Mihaila i Musa-efendije o sudbini ustavobranitelja trajali su od avgusta do oktobra 1840. godine. Turski komesar je predlagao da se bivšim članovima Savjeta, koji su prebjegli pod tursku zaštitu, odrede penzije, a da se ostali amnestiraju. Međutim, kada je knez Mihailo taj predlog iznio na razmatranje Savjetu, savjetnik Petar Tucaković izjavio je da će se i sam priključiti „odmetnicima”, ako im se odobri penzija, pa je tako, odlukom većine u Savjetu, predlog odbijen. Pošto pregovori kneza Mihaila i Musa-efendije nijesu urodili plodom, Petronijević i još trideset šestorica ustavobranitelja krenuli su zajedno sa turskim komesarom 16. oktobra 1840. iz zemlje. To je bila prva masovna politička emigracija iz Srbije. One su se i kasnije dešavale u doba političkih promjena, kao 1842, kad su emigrirali obrenovićevci, te 1883. kad je ista sudbina zadesila radikale.
Čim su stigli u Vidin ustavobranitelji su se podijelili na dvije grupe. Jedni su ostali u Vidinu, a Petronijević, Vučić, Ilija Garašanin i još njih desetak, produžili su u Carigrad. Porta nije samo pružala ustavobraniteljima moralnu podršku, već ih je materijalno izdašno pomagala. Najprije su bili smješteni u Musa-pašinom konaku a poslije tri nedjelje preseljeni su u kuću uređenu „po jevropejski”. Iz turske državne kase dodijeljeno im je 20.000 groša pomoći: Petronijeviću i Vučiću po 2.500 groša, bivšim članovima Savjeta po 2.000 i tako dalje. Petronijević je u izgnanstvo poveo jednog slugu i jednog pisara.
Koristeći veze na Porti, Petronijević se, kao predvodnik emigracije, angažovao na omogućavanju „častnog” povratka ustavobranitelja u Srbiju. Do ljeta 1841. godine Petronijevićevi napori nijesu urodili plodom, prvenstvenog zbog toga što je sudbina prognanih ustavobranitelja zavisila od rusko-turskog sporazuma. Naime, veliki vezir Reuf-paša je u decembru 1840. obećao ustavobraniteljima da će ih sultan, u dogovoru sa ruskom vladom, vratiti na ranija zvanja, stoga su slične instrukcije dobili i beogradski muhafis Ćamil-paš – od Porte i ruski konzul Vašćenko od svoje vlade. Osim toga, ruska vlada je u martu 1841. u Srbiju poslala specijalnog izaslanika barona Nikolu Livena radi sporazuma sa srpskom vladom; tad je dogovoreno da se Petronijeviću i Vučiću iz državne kase izdaje penzija od 1.000 talira. Proklamacijom od 5. aprila 1841. godine knez Mihailo se obavezao da će amnestirati emigrante, omogućiti im povratak u službu i obezbijediti im ličnu i imovinsku sigurnost, a prognanici su se imali obavezati da će prihvatiti kneževu milost i da neće raditi protiv vlade. Ustavobranitelji su predloženi sporazum smatrali ponižavajućim, jer je od njih zahtijevano da mole kneza za službu a nju su, po svom uvjerenju, izgubili kneževom krivicom. Od Porte su očekivali da im omogući bezuslovno vraćanje na stara zvanja.
Petronijević je o svom radu kod Portinih zvaničnika obavještavao ustavobranitelje u Vidinu, koji su se u međuvremenu podijelili na „rodoljupce srpske” i „ustavobranitelje”. Simu Milutinovića Sarajliju i kuma Iliju Čarapića molio je da prevaziđu sporove, da „dobro promozgaju o budućoj sudbini svakoga” da se za njega ne brinu jer, kako za sebe kaže, „ja po mom srdcu ne mogu nadati se nikakomu zlu ni od Boga, ni od careva”. Petronijevićevo pismo primirilo je rasprave među „Vidinlijama”, a Sarajlija ga je zbog toga nazvao „svesrdnikom”. Krajem aprila javio je Luki Garašaninu i Stevanu Knićaninu da će „njihova” stvar dobro ispasti, iako je baron Liven radio suprotno nalozima svog dvora, pa je pritom pokušao i da opravda knez Mihailovu vladu. Petronijevićev optimizam zasnivao se na činjenici da je Porta, povodom Livenove misije, kojom je prema njenom sudu prekršen ranije postugnut dogovor o statusu ustavobranitelja, uputila žalbu ruskom poslanstvu u Carigrad. Jovanu Zdravkoviću, pak pisao je početkom juna 1841. kako se od kneza Mihaila očekuje da izda „senet”, kojim će se obavezati na striktno poštovanje ustava i izdavanje zaostalih plata izgnanim ustavobraniteljima. Krajem juna obećavao je Simi Milutinoviću da će se njihov položaj riješiti za dvije nedjelje. „Vidjećemo da li će se končiti i šta će dalje sljedovati: zasad pak znajte da nije onako ostalo kao što je Liven i Vašćenko kteo”.
Porta je Petronijeviću u proljeće 1841. godine nudila službu u Ministarstvu trgovine. Pozadina turskog predloga usled nedostatka izvora nije poznata, ali izgleda da je Petronijević, budući razočaran sukobima i podjelama između svojih političkih saboraca u Carigradu i Vidinu, malodušno pomišljao da digne ruke od dalje borbe u Srbiji.
(NASTAVIĆE SE)