-Piše: Aleksa Delibašić
Kad se u ranim jutarnjim satima, još neobrijan i mamuran, popnem na prste da bih iz Građana pogledom uhvatio bar djelić Skadarskog jezera, u njegovom plavetnilu boja vidim tebe, Kujavo. Kad naspavan, odmoran od svega što je bilo, a i što nije, sa kišnih Krivošija prekrivenih ljubičastim nebom pogledam Boku, kroz crnilo tih divnih brda i njihove istorije, vidim tebe, Kujavo. Kad čučnem da bih vidio prozračan dim dubokih kazana u Mrtvom Dubokom i osjetim miris dobre kruše, sjetim se tebe Kujavo. Kad se gadim od gaženja grožđa tamo u jednom selu kraj Ceklina, sjećanja me opet vrate na tebe, Kujavo.
Sjećanja su mnoga, daljine odista duge, a jeseni tvoje kao kuće duž pruge, same i puste. Ako nijesi cilj onda si put ka njemu. Ako nijesi pučina, onda si san moreplovca. Melemu među ljekovima, Kujavo, rastu li i dalje one smokve sa kojih se med sliva? Neopipljiva sudbo, nekalemljena šljivo, lete li i dalje nekontrolisano rojevi pčela iznad suvih taraba tvojih? Tim džadama odveć oronulim vrijeme neumitno teče dok se lagano vlažna magla spušta ravnom magistralom zalazeći sve dublje u ravnicu, poput kakvog koplja odveć zaboravljenog u krvavim borbama nad ponosnim klancima kuknjavom opjevanim. Ja se zasitio pogleda na te nijesam, iako te svakoga dana gledam, a nijesi mi ni žena ni ljubavnica. Svaki sepet sam ti dobro zapamtio, iako prućem iz njega nijesam bijen. Kujavo, nepresušan si izvor rijetkih slika koje se tako jasno vide u snovima, a nijesu mašta. U snovima sam sretao i ta mala proširenja pored puta koja podsjećaju na eginske panorame, odakle posmatrač stiče utisak kao da se nalazi u loži otvorenog teatra gdje sunce koje peče u sutonu zauzima zaista čudesan ugao pa svjetlost koja se rađa pred posmatračem obasjava samu ravnicu, ali ne i mjesto na kojem se posmatrač nalazi. Nije li to doista pozorišna atmosfera za onoga koji umije da uživa. Junaštvo soja tvog podneblja toliko je osobeno, da se osjećam netalentovanim da o njemu govorim, a pri tom znam da ga je sa sjevera perom opisao Komanin, a sa juga na filmskoj traci prikazao Šaranović. Može li postojati na ovom svijetu ljepši okvir za besudne ljepote tvoje, koje sebično čuvaš u usjeku među brdima? Kujavo, ako si lijepa, kao ti voćnjaci ispod puta, oprosti mi što te od prvog dana ne nazvah Jelenom Savojskom. Tvoja jutra su spektakularni monolozi sunca iznad Ostroga, a noći posmrtni govori koji tuže dan čija se magija ugasi udarom o Do Pješivački. Znam da ne spavaš mirno kao nekada, snom na kojem bi ti i medvjedi pozavidjeli, otkad po tjemenu tvoje čemerne kose jurcaju teretnjaci, dok hvataju zalet iz letargije niskih ograničenja od krčme na Orjoj Luci u pravcu Bogmilovića. Znam i da zbog toga tvoja zlatna kosa nije gusta kao što je nekada bila, ali je bar iskrena kao nikada prije. Tužno mi je nekada gledati toliku iskrenost, divlje pupoljke koji rastu iz korova, bršljene koji se hrane zapuštenim zidinama i njive koje prose, a svakog jutra se bude gledajući vodu. Ja prosto ne znam šta osjećam kada te pogledam, jer se nije lako snaći u orhideji vjetrova. Jedan bije iz pravca Budoša, nekad bezobrazno arogantan i drčan, ali stamen, poput ono malo gorštaka koji su još uvijek prisutni u ublima iznad brdašca koje je rijeka šmekom svog toka gotovo akademski izvajala. Duva i onaj bjelopavlićki, tihi, vijugavi, meki, laki, više povik, nego udar. Ako je prvi vajarski, bjelopavlićki je slikarski. Ima i onih nedefinisanih, neuhvatljivih, poput gradskih dječaka koji su se domogli prostranstva seoske livade. To su vjetrovi koji nemaju ni pravca ni smjera, a pružaju se poput mosta sa jedne na drugu obalu. Ako me ikada iko bude pitao šta si - reći ću mu da nijesi selo na putu između dva velika grada, već grad među selima i zaseocima. Nevjesto zagrobne tišine i težino kapaka koji prate posljednje povratke iz svijeta pa bilo na zemlju ili podno nje, prošla su vremena drugova, istine i pravde, koja lijepa bijahu onda kad i ti mlada bijaše. Drugove su zamijenili dugovi, a dugove dužine i sve se pretvorilo u brojeve i zbirove, a sve rjeđe u njima ima ljudske divote i topline. Tvoje njive su gradska korza kojima idu i ponosnije i iskrenije i isprsenije korzolije, a Zeta zeleno ostrvo na glavnom bulevaru, nepregledna i veličanstvena, iako već pomalo nagluva u raljama poznih godina, ali ne i nijema, jer se i dalje nadaleko čuje škripa drvenih splavova koji se lagano spuštaju put Slapa. Uzeo bih te za Katarinu Veliku, bar za jednu noć, nesastavita ženo slikana četkicom čija su vlakna stabljike kukuruza, ravne od ubranih i ukradenih klasova, kojima si išarana i to ti je, uzgred, jedini odgovor na pitanje zašto si tako lijepa. Meka duša tvog sirovog kamena ipak ne da na tebe, jer te je rodila majka vučica, odgojila sestra hrabrih prsa junačkih, a oči ti prekrasne otvorio brat po tuđini. Ispijena čašo rijetkog vina rijetkih vinadžija i himno nad pjesmama zavičajnim, činiš me nedostojnim tvoje ljepote, a onda me crveniš kada moram drugim pejzažima da pišem hvalospjeve. Kujavo, suštino među dugim objašnjavanjima i prepričavanjima, ukusna li su rastegljiva tijesta ražana tvojih domaćica među ženama i zalogaji hljeba suvoga koji i sitoga najedu. Sjenka svetitelja koja se iz svih uglova vidi brižno bdije nad izgovorenim riječima o tebi, jer one nijesu samo darovani snovi, već legati među zavještanim odsnovenjima. Nostalgijo i čežnjo u ludilu sjećanja, u njihovoj igri bez pravila, ljepotom se snalaziš u komplikovanom egu čvorovatih domorodaca. Orijentiri u tom snalaženju vazda su ti bili borba do zadnjeg trena i nezašivena rana koja krvari. Ratovi i nemaština su te bojali u sivo i siva je bila izvorna zelena boja tvoja, sve dok rane nijesu zarasle u nadmetanju misli u sopstvenoj glavi oko jedine odluke – otići ili ostati. Svaka odluka zasluživala je nagradu, jer prisna vezanost za nekoga ili nešto uvijek je izazivala stalnu brigu, strah i čežnju. Kujavo, nihilistička idejo podlaca i zlokobnika, njihova si utopija i tvoja se estetska moć dijeljenjem umnožava protivno svim zakonima matematike. Ti si sonetni vijenac munja i gromova čiji se orkestar poziva na bis, toliko veličanstven da bi zastidio i Prešerna, a s proljeća i ruzmarin maskiran u jorgovana kojeg odaju otkucaji srca dok zaglušuju buku neartikulisanih samoglasnika tokom preleta jata prepelica. Eh, da samo ljudi znaju kakav miris humus ima u korijenu, tražili bi da se za života na tim poljanama kopaju. Srećne su oči koje te vide, živote posle smrti i jedina bijela kafo među sedamdeset dvije Volterove crne. Kujavo, kozo i ovco – nepresušna potrebo svojih jarića i jagnjadi, zadužbino breza i napuštenih voćnjaka, najživopisnije si stablo avlije i prijateljstvo koje se razumije i ne uznemirava. Noćima mirišu zvijezde radosnice poput soka od preplanule zove, dok se podno njih ostavljena čobanica guši u sopstvenim suzama satkanim od uzaludnih snoviđenja i neispunjenih obećanja da će jednom vidjeti bar prokleti komad svijeta. Ko uspije da nju poljubi, drugu za života ljubiti neće. U duši ovog mjesta vrijeme je zakočilo između današnjice i budućnosti, stvarnosti i očekivanja, a priče o šarenim lažama u koje smo vjerovali kao djeca danas izgledaju kao ozbiljne basne razapete između sna i zbilje. Te basne su toliko omatorile da više ne služe kao naravoučenije, jer ovo mjesto leptira čija se imena prevode na dvadeset jezika je prevazišlo svaku pouku koja se od učitelja može uputiti učeniku.
Kujavo, predvečernji mirisu avgusta, otvaraš kapke na mojim vidicima i svaku riječ o tebi činiš beskonačnom u ovom dobu suživota mraka i slijepih miševa. Tvoje se ime kao neko prozračno okno razvilo nad našim glavama kao da poziva na put u vječnost. Divoto, suncokretu koji si okrenuo leđa suncu, sovo kukuvijo koja pjevaš najljepše pjesme, ljekoviti kukurijeku, jestiva i ukusna muharo, tako ti tvojih zenica bjelopavlićkih, ostani mi takva kakva si, zvečarko ljekovite krvi, jer samo takva kakva si, orlu nježnih dlanova, ističeš sve bogatstvo svoje, a ono, jabukovačo koja trijezniš, nije ni novac, ni dragulji, već samo jedan, pa bio i posljedni pogled sa Kujave.