- Piše: Vuko Vlahović
Krajem septembra tekuće godine preminuo je Alfred Stepan, profesor univerziteta Kolumbija i jedan od najuticajnijih politkologa 20. stoljeća. Prije četiri godine umro je i Hoze Linc, njegov prijatelj i još značajnije ime na polju politikologije. Pomenuta dvojica su kroz koautorstvo napisali neke od ključnih eseja, potrebnih za pravilno razumijevanje tranzicionih procesa, odnosno prelazaka iz jednog oblika političkog sistema u drugi. Njihova ,,Demokratska tranzicija i konsolidacija” apsolutni je klasik i nezaobilazno štivo za svakog savremenog politikologa.
U jednom od svojih eseja Linc i Stepan su, poredeći SFRJ i Španiju, došli do zaključka da se krvavi raspad Jugoslavije mogao izbjeći organizovanjem izbora za saveznu skupštinu, gdje bi se nacionalne ili nacionalističke stranke ponašale politički oportuno, u smislu da bi zarad dobijanja podrške od drugih nacionalnih grupa (kako bi sebe učinile bitnijim političkim igračima) ublažile svoju retoriku i ponudile umjerenije političke programe. Ovakav zaključak temeljili su na španskom iskustvu, s obzirom na to da su opšti demokratski izbori nakon smrti generalisimusa Fransiska Franka, zaista doveli do privremenog suzbijanja suverenističkih težnji, u prvom redu Baska i Katalonaca. Međutim, očigledno da ova “formula” na duže staze nije učinkovita, uzumajući u obzir najnovija dešavanja u vezi sa katalonskim referendumom, kao i prethodne težnje za nezavisnošću ispoljene od strane Baska, koje su u jednom dijelu imale i militantni karakter. Naime, procjenjuje se da je preko 800 ljudi ubijeno od strane paravojne formacije ETA (Euskadi Ta Askatasuna-Baskijska domovina i sloboda) tokom njihove borbe za nezavisnost.
U narečenom kontekstu dolazimo do odnosa iz naslova ovog osvrta. Dakle, da li borba nacije za sticanje nezavisnosti predstavlja legitiman izraz težnje ka ostvarivanju prava na samoopredjeljenje, koje je definisano i Poveljom UN, ili je, pak, odraz separatizma i iredentizma? Dio problema proizilazi svakako i iz terminoloskih nejasnoća pojma samoopredjeljenje, s obzirom na to da, i pored činjenice da je ovaj koncept tretiran Poveljom UN (članovi 1 i 55), ne postoji striktna definicija pojma, te stoga nije do kraja jasno na koji način se ono može konzumirati. Čini se korisnim podsjetiti da je koncept samoopredjeljenja ili samoodređenja nacija promovisao američki predsjednik Vudro Vilson, kao jedno od ključnih načela čuvenih 14 tačaka, po kojima je svijet trebalo da bude uređen nakon Prvog svjetskog rata. Nekonzistentnost i nedorečenost u primjeni ovoga načela na svojoj koži su jako dobro osjetili i Crnogorci, čija je država nakon rata utopljena u Kraljevinu SHS, i tako lišena elementarne prepoznatljivosti, i pored činjenice da je ratovala na strani sila pobjednica.
Dešavanja čiji smo savremenici upućuju na opravdanost prethodno izrečene teze o neprincipijelnosti u primjeni načela samoodređenja. Naime, dva entiteta, koja po svim parametrima zaslužuju odrednicu nacija, Katalonci i Kurdi, sprovela su referendume za državnu nezavisnost. Međutim, savremeni svijet, najblaže rečeno, ne gleda sa simpatijama na ove procese, iako se de fakto radi o konzumiranju načela koje smo usvojili prije bezmalo sto godina. Naravno, pored nespornih sličnosti, između ova dva slučaja postoje i bitne razlike, koje se u prvom redu odnose na geografski kontekst. Regija Katalonija se cjelokupnom svojom teritorijom nalazi u okvirima španske države. Sa preko 7 miliona stanovnika izuzetno je ekonomski razvijena. Katalonija je, kao integralni dio španske države, ušla u Evropsku uniju, što međunarodni kontekst ovog problema čini dodatno složenim. Valja napomenuti da je Katalonija jako dobro iskoristila i fondove EU za regionalni razvoj, koji su u tom periodu bili vrlo izdašni. U tome leži i dio objašnjenja o izuzetnom ekonomskom progresu ove oblasti. Evropska unija za sada nije pokazala razumijevanje za suverenističke težnje Katalonaca i u potpunosti se pozicionirala na stranu vlade u Madridu. Svakako, jedan od temeljnih zadataka katalonskog političkog vođstva, ukoliko želi istrajati na ideji nezavisnosti, predstavljaće omekšavanje stava Unije po ovom pitanju. Nedostatak benevolentnog međunarodnog faktora, koji je upravo tokom konstituisanja postfrankovske moderne Španije imao jako značajnu ulogu, katalonski lideri mogu iskoristiti kao motiv za mobilisanje dodatnih unutrašnjih snaga za projekat nezavisnosti. Veći stepen kohezije katalonskog naroda mogli bi iskoristiti da, u nekom povoljnijem momentu, “primoraju” međunarodnu zajednicu da uvaži njihove legitimne suverenističke težnje.
Na drugoj strani, regija Kurdistan smještena je na Bliskom istoku i zauzima djelove Iraka, Irana, Sirije i Turske. Procjenjuje se da u svijetu živi blizu 40 miliona Kurda, što ih čini najvećom svjetskom etničkom grupom koja nema svoju državu. Ukoliko se međunarodni faktor u slučaju Katalonije može okarakterisati nebenevolentnim, za situaciju u slučaju Kurdistana se slobodno može upotrijebiti termin neprijateljski. Svaka od država na čije djelove teritorija pretenduje potencijalno nezavisni Kurdistan iskazala je oštro protivljenje ovoj ideji i spremnost na vojnu intervenciju u slučaju da stvari odu predaleko. U tom smislu, interesantno je kako tradicionalni rivali-Irak, Iran i Turska potiskuju svoj rivalitet i ispoljavaju spremnost na saradnju i koordinaciju poteza protiv Kurda koji su svojim referendumom tektonski prodrmali region. Naročito je, s tim u vezi, znakovita posjeta načelnika iranskog Generalštaba Mohameda Bagerija Turskoj, avgusta ove godine, što je prvi put da neko sa takvom funkcijom posjeti Tursku, još od revolucije 1979. Osim toga, očigledno da je vjerska netrpeljivost između sunita na vlasti u Ankari i šiita u Bagdadu privremeno zaboravljena, te su dvije zemlje održale zajedničke vojne manevre u pograničnim oblastima. Načelnici iranskog i iračkog generalštaba takođe su imali susret u vezi sa ovim pitanjem. Strateško približavanje Turske Teheranu i Moskvi može se tumačiti upravo kao rezultat straha da bi SAD i Izrael mogli blagonaklono da gledaju na osnivanje kurdske države.
Sve ovo upućuje nas na zaključak da tumačenje određenih principa međunarodnog prava nije dosljedno, tačnije da se iste ili slične situacije različito tumače, u skladu sa trenutnim interesima. Nekada se državotvorna nastojanja tretiraju kao izraz prava naroda na samoopredjeljenje, a katkad kao separatizam, u zavisnosti od geostrateških interesa vodećih sila. U tom smislu, dok god ne bude postojala dosljednost u tumačenju i primjeni standarda međunarodnog prava svjedočićemo permanentnom previranju i nestabilnosti savremenog svijeta.