- Autor: Zoran Šaponjić
Kako je Bakir obećao tako i bi! Sud u Sarajevu presudio – Naser Orić je nevin. Nije ubio ni sudiju Slobodana Ilića, niti mu je klekao na prsa i nožem mu povadio oči, a onda ga zaklao, ni Mitra Savića, ni Milutina Miloševića! Niti je na bijelom konju jahao po Kravici i Zalazju dok su njegovi krvoloci pljačkali, palili, ubijali.
Lažu Srbi i njihovi svjedoci. Lažu izvađene oči sudije Ilića i prerezani grkaljani nesrećnika iz Fakovića i sela oko Srebrenice i Bratunca. Lažu srpske odsječene glave. Laže i kuća što još zjapi u centru Zalazja, gore na prevoju, što su u njoj živi goreli oni nesrećnici.
Božija pravda, kažu majke Srebrenice radosne presudom Oriću.
Svanuo dan da se Srbi dobro zamisle nad sobom i nad svojom sudbinom. Može li ovo ovako više i dokle može? Gdje je granica gdje će Srbi reći – imamo li mi kao narod neke granice? Hoće li Srbi preći i preko ovog kao što su do sada, godinama, decenijama unazad prelazili preko svega – zarad bratstva, zarad jedinstva, zarad zajedničke države koju smo po nevolji uvijek najskuplje plaćali, a oni najjeftinije kroz nju prolazili.
Ako nije danas, kad će svanuti drugi dan, kad će biti vrijeme da Srbi i Republika Srpska kažu – šta će nama BiH? Da kažu zbogom Sarajevu i sarajevskoj pravdi, sarajevskoj državi u koju su silom natjerani. Ako ne danas, kad će svanuti taj dan da se Srbi slože oko ovog pitanja?
Važe li u Bosni i Hercegovini isti zakoni i za Srbe i za muslimane?
Brani li država Bosna i Hercegovina prava Srba, ljudska i ona druga, pravo na život, pravo na pošteno suđenje, pravo da žrtve dobiju satisfakciju u vidu pravde? Jok, izgleda. Čuva li država Bosna i Hercegovina Srbe, jesu li Srbi koji žive na njenoj teritoriji ravnopravni sa drugim narodima? Jok, izgleda.
Jesu li Srbi dobrodošli u Sarajevu, jesu li tamo cijenjeni ako ne kao Srbi, makar kao ljudi? Ne moraju tamo da ih vole, ali, da ih barem ne kinje, da se ne sprdaju s njima i njihovim patnjama, njihovim žrtvama. Jok, izgleda. Srbi su u Sarajevu dobrodošli samo ako su spremni da kleknu, poljube paši skute i rukave, za kesu dukata, za dobar položaj, svejedno…
Jesu li davno u Sarajevu rekli da su Srbi tek đikani i, od prvog do poslednjeg četnici? Ko je, ko imalo mozga ima mogao očekivati da sarajevski državni sud proglasi Nasera Orića krivim kad je ono što je rađeno po selima oko Bratunca, Srebrenice, Vlasenice bio projekat te iste države?
Misli li iko da će rečenica koju svake godine ponavljaju u Potočarima da je onaj „ko je ubio jednog čovjeka – ubio čitav svijet“ ikada biti primijenjena na jednog jedinog čovjeka koji je iz mržnje, osvete, zavisti, ubio jednog jedinog Srbina?
Zaista, koji je to drugi dan, ako ne ovaj posle presude u Sarajevu, da Srbi stave prst na čelo i zamisle se dobro, počnu kopati po svojim predrasudama i svojim zabludama?
I, šta će Srbi i Republika Srpska u takvoj državi? U državi u kojoj za njih nema ni života ni pravde? U kojoj su tek obični đikani? U kojoj je oslobađajuća presuda Naseru Oriću – božija pravda! Mogu li preći i preko ovog danas? Ako pređu – bolje nisu ni zaslužili!
Huškam na rat, reći će neko. Bog mi je svjedok da se rata bojim više no zmije. Bio sam u ratu, vidio pobijene, iskomadane i iskasapljene, vidio krvi do koljena, bojim ga se više no ičega na svijetu.
Ali, smije li se pristajati na sve? Smije li se pristati na poslednju sarajevsku presudu i sramotu? Pristati i ćutati? Ako se ovo proguta i zaboravi, šta je sledeće? I, ko zove na sukobe? Srbi ako kažu – ovo ovako više ne može, i naše žrtve vape za pravdom, ili oni koji su pročitali davno napisanu presudu i završili sarajevsku farsu?
Ima jedna linija u životu svakoga pojedinačno i svakog naroda. Linija do koje je čovjek čovjek a narod – narod, dostojan poštovanja. Kad se ta linija prekorači, onda postaneš niko i ništa i sve što ti se dešava – zaslužio si.
Kad tu liniju pređeš onda i iskopane oči sudije Ilića lažu, a ti ćutiš i ne stidiš se.
wwwiskra.co