-Piše: Krsto J. Pejović


Prije nekoliko mjeseci, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije došao je u Svač da na temeljima srednjovjekovne crkve, posvećene Bogorodici, odsluži svetu arhijerejsku liturgiju. U tome ga je spriječila grupa Albanaca. Čak ni u komunističkom periodu tako nešto se nije dešavalo, jer se znalo da je Crkva mjesto gdje se vjernici okupljaju radi zajedničke molitve. Stiče se utisak da je namjera bila da se ovom događaju udahne internacionalnost. Da li je to preporuka za filosofiju običnog jezika i zajedništva – svakako ne.
Mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski, s titulom egzarha pećkog trona, liturgijom je želio da pokaže da je vjera osnov za ljubav i da je on sam u stalnom nadahnuću tim ciljem. Zaboravljaju oni koji su spriječili održavanje liturgije da mitropolit Amfilohije svaki svoj „pohod“ završava molitvom za ljubav i milost Božju. Takođe, zaboravljaju da crkve uopšte jedino i mogu i smiju da govore u vezi s tim. Stoga ih valja podsjetiti da onaj koji hoće ljubav u slobodi može ostati i stajati uz Boga. Svakako, u Svaču se nije radilo u razlikama u shvatanju. Minimum obzira morao je tog dana biti iskazan, s obzirom na to da je, kao i uvijek, duhovno neimarstvo mitropolita Amfilohija bilo iznad politike. Njegova misija božjeg pastira okrenula je i oduševila mnoge i u hrišćanstvu uopšte. Moguće da već neki s pravom kažu za mitropolita Amfilohija da je savremeni otac crkve, jer je jevanđelskom ljubavlju postao opšti duhovnik, koji uvijek govori da su vjera i ljubav najbliži srodnik Boga. Ne jednom, kazao je „da je bez Boga kao bez vazduha“. Stiče se utisak da je, zbog ukupnih dešavanja, sve češće potrebno reći „biti čovjek, to je malo“. Zato: više radosti, jer je to osnovni izraz u božanskoj melodiji. Inače, od Adama, ljudski rod ima riječ ljubav. Stoga još više treba da poštujemo jedni druge i, ukoliko se budemo molili jedan za drugog, biće to zajednička molitva, i to kao najbolji dokaz međusobne ljubavi i saradnje. Inače, čitav život časnog čovjeka, kako to ponavlja mitropolit crnogorsko-primorski, predstavlja neprestanu molitvu. Svaka molitva mitropolita Amfilohija pravog hrišćanina impresionira i privuče. U tome je istina njegove crkvene pjesme i njegovih poruka koje šalje vjernicima. Mimo Biblije, svetosavlja i onoga što su radili crnogorski mitropoliti, u Svaču ne bi bilo druge „priče“. Pa i Novi zavjet napisan je da bi nam otkrio ličnost i učenje Isusa Hrista. Zato mitropolit Amfilohije kaže u svojim molitvama da ljubav nema ništa osim Boga. U svemu tome je predat neposrednim molitvama, nadahnut životom svetih otaca. U prvoj poslanici Svetog apostola Pavla Solunjanima piše: „molite se bez prestanka“. Amfilohije je vladika i sveštenik, miritelj i učitelj, smjerni duhovni otac. On, kao i Sveti Petar Cetinjski, moli i govori - blagoslovom i zaklinjanjem. On je sa svojim sveštenstvom okrenut Bogu i narodu. Inače, ne treba zaboraviti da ni Sveti Petar Cetinjski nije ljeporečio o Crnogorcima, niti ih je nepravedno kudio i preklinjao. Isticao je, ne jednom: „govoriću pravo dok god u meni srce kuca“. Kao i njegova „borba“, takva je priča i mitropolita Amfilohija, i to On radi s puno pregnuća za očuvanje „ljudskih vrijednosti u ljudima“. I Sveti Petar Cetinjski, kako je to navodio književnik Čedo Vuković, znao je ponekad da izađe iz vjerskih okvira, pa ako bi se to ponekad desilo i mitropolitu Amfilohiju treba znati da je bilo dobronamjerno i savjetodavno. Autor ovih redaka ne bi se bavio ovom temom da se, ubrzo posle Svača nije „rodila“ priča oko hrama na Rumiji. Zato i pitanje: da li to, ponekad, neki žele da silazimo u srednji vijek? Zašto da naš život prate nesporazumi, spoticanja i nedoumice? Dobra riječ treba da ide ispred i iznad čovjeka! To zasigurno želi i hoće mitropolit Amfilohije, jer kako On to naglašava i ponavlja, da nas barem o tome uči istorija. Dodajmo i onu Petra Preradovića: „Moja nacionalnost je humanost“. Ne treba zaboraviti ni riječi Viktora Igoa: „Važno je podići hram, a naći će se neki Bog da stanuje u njemu“.
I na kraju, autor ovog teksta ističe da je 6. oktobra 2018.godine, u Cetinjskom manastiru, na Zadušnice, imao priliku da čuje dio liturgije na albanskom jeziku (jeksenija). Dakle, ovo nije „buđenje odbrane“, već samo vapaj za riječima patrijarha Pavla, koje mitropolit crnogorsko-primorski stalno ponavlja: „Budimo ljudi“.