-Piše: Boris Jovanović

Ako ti nešto nije jasno, zemljače, razjasniće ti se. Nemoj da si nestrpljiv. Ako nećeš sa oduševljenjem, hoćeš milom silom. Sve će ti biti jasnije kad te kršima budu naučili oni koji su dobro izučili kamenjarsku i batinašku komitetsku školu. Kad prođeš, kao što svi prolaze, taj dukljanski tečaj, bićeš ono što moraš biti: opamećeni i prosvijećeni tutumrak koji više nije ono što je, već je ono što treba da bidne u zemlji bubulja i ljuđi...
Ako ne mućneš glavom i sam ne spoznaš krivu pravdu i lažnu istinu, pomoći će ti se. Nemoj da brigaš. Zapjevaćeš i ti Sekulinu pjesmicu i ostale jurišne pjesme lijepe naše. Samo strpljivo ponesi ono što te je snašlo i junački i sokolski podnesi ono što te sljeduje. Očekuj bubulj u glavu za tvoje dobro i vidjećeš kakvo je to bubuljsko znanje i nevidljivo imanje. Samoosvjećenje i razbraćenje po principima bubuljske ontologije i armirane dijalektike kao što i inače priliči epskim vantazijama i avetinjskim povijestima...
Kad ti padne na smućenu pamet nešto lažno i nakaradno, nešto strašno i daleko, kao što je, primjerice, ukleti serbski nacion, a ti udri glavom u bubulj, ako već nijesi dočekao bubulj u glavu. Ne čekaj da te se sami sjete, već ih preduhitri. Udri svojom glavurdom u nešto što je tvrđe od glave i luđe od lude pameti. Rkni u bubulj svom snagom i silinom i vidjećeš da će ti biti mnogo bolje čim ti postane nepodnošljivo gore. Što bi se reklo među dukljanskim pametarima: Bubulj u glavu je najpreči lijek i za glavu i za bubulj. Od te mile terapije glava postaje gluplja, a bubulj se obrete pametniji od glave...
U miloj nam milogoriji, gdje vjekuju pametni bubulji i lude glave, sve poprima neopisive i neopojane dimenzije i harmonije. Nauživaćeš se novoga čuvstva samo ako svoju tintaru podmetneš pod svoj najrođeniji bubulj koji ti je, sva je prilika, određen još pri rođenju. Kad te sudbinski bubulj zvekne, kad te opauči tisućuljetnji dioklecijnski malj, otvoriće ti se novi pogledi i najnoviji vidici. Vidjećeš ono što se ne da vidjeti i čuvstvovaćeš ono što se ne može opisati. Bubulj će te prikucati za visine, a malj će te uzdići ka crnim dubinama kao što i bubuljska pravila nalažu...
Došao vakat, zemljače, da se ne razmišlja glavom, već bubuljom i da se prema bubulju porede sve napredne euroatlanske i zamontenegrisane glavice. Kad prestaneš da misliš odbačenom glavom i kad počneš da dumaš nabačenim bubuljem, kad se skroz- naskroz zabetoniraš, vidjećeš strašnu zabludu i crnu sramotu u kojoj si živio dok te bubulj nije raspalio. A kad vidiš i uvidiš, stidjećeš se svih onih godina, mjeseci, nedjelja, dana, sati i minuta koje si probitisao u uzaludnom razmišljanju svojom glavom, umjesto njihovim bubuljem...
Tko je mislio svojom glavom, nije dobro proša‘, kaže opštepoznata i prastara bubuljačka mudrost koja svakoga dana sve više dobija na cijeni među bubuljima. Tko je štogođ osjećao srcem, opet kaže prastara i opštepoznata bubuljačka mudrost, bolje da je umjesto srculenceta u prsima imao bubulj, jer bubulj je univerzalni organ univerzalnoga čo‘eka novoga doba. Bubuljom se, prema dukljanskoj doktrini, misli, a u trenucima nemišljenja, osjeća. Ko jedanak misli i osjeća, taj dobro ne rabota, kažu prastari mudraci iz vijeća staraca na našim najstarijim gorama...
Zato, presamićeni i smeteni zemljače, bubulj u glavu, a pamet u bubulj i nadaj se da ćeš proći mnogo bolje nego što se se nadao. Kako ti gođ bude, biće ti bolje nego sada dok još pokazuješ nekakve tragikomičeske znakove kobajagi života. Ti potonji trzaji predbubuljskoga postojanja nijesu ništa drugo no uvod u novi bubuljski život i bubuljsku eru kojoj neće biti kraja prije konačnoga i potpunoga smaka...
I nije strašno kao što izgleda, raspolućeni i raspamećeni zemljače. Strašnije je očekivanje bubulja koji ti je namijenjen, nego bubulj koji ti i ovako i onako sljeduje. Kad ti prikače taj orden postaćeš veliki heroj maloga života, ponos i dika zemljice u kojoj je bubulj pobijedio pamet...
(Autor je književnik)