-Piše: Milisav S. Popović

U ćutanju je bila bolja od drugih. Jer je imala štošta da prećuti. Od onih je iz ljudske vrste čiji su životi „mnogo gori”. Davno je shvatila da su bijele golubice zbilja samo obični golubovi, i da joj stihovi nisu bliski... nisu pogodni. Sve te stvari, pridjeve, ukrase i rimu gurnula je u fioku - rano je osjetila kako ljepota boli kad dodirne otvorenu ranu. Zato je bježala od pažljivih i njihovih rečenica samilosnih - jer utjeha se u ustima ne nalazi. „Niko se za tebe neće žrtvovati” - ponavljala bi - „Ustani. Ne slušaj. Nestani”.
U svijetu davitelja mora postojati modrih. Njen vrat su stiskali brojni. Od malena je zapinjala o poglede grubih, kao djevojčica je doznala kako nesreća uživa da meke mrcvari... I prvi koji joj ljiljan probi, prozbori - „Uh kako si dobra, moje mače što drhti!”.
Kad ti tijelo oskrnave, sklonište ne postoji. Sa sobom vučeš svjedoka i meso mjesta zločina... Kažu da mačkama ništa ne zaudara kao mače što je izgrizla druga mačka. Zato je prestala da među nama „čistima” postoji. Povukla se u mrak... i nastavila da strepi.
Postala je ono što je jedino i mogla - potpuna žrtva od svijeta odbačena, nepotpuna žena, vražji rob sa razbucanim porubima. Nekako je odrasla. Gasila je žeđi fukarama... balavili su po njoj radi nekoliko dinara. Time je plaćala globu svijetu kom nije pripadala. Ali opet, kad god bi se pokajala, prošaputala bi „Biti kurva, najmanje je grešna uloga kada ti otmu mjesto čovjeka”.
Jednom su je oni od poezije i pridjeva sreli na nekim stepenicama... pušila je cigaretu, otkrivenih ramena. Modrica je bilo posvuda, na njih se nije obazirala. Bili su to njeni poljupci od vampira. Čekala je nekog koji joj je bio stalna mušterija... Pitaše je kako može da vodi ljubav sa toliko muškaraca?
Podiže pogled kao da provjerava da li se kiša sprema, uvuče dim pa ga ispusti kroz polupojeden ruž sa usana, razdrlji ramena pa se nasmiješi: „A ja se uvijek pitala kako mogu oni da vode ljubav s nečim što je umrlo prije toliko godina? Ja sam život preživjela, ovdje sam izgleda samo zbog jednog - da vama budem znak upozorenja.”
* * *
Bio je tako skromna pojava. Jedna dobra priča. Živio je spuštenih obrva, blagog pogleda... guste brade, pravih leđa i snažnih mišića. Nikome nije davao povoda da započne kavgu ili da se neko zbog njega ogrebe po mislima. Otac dvoje djece i divan muž ženi sa plavim uvojcima. Govorilo se da je u vojsci izabrao poziv kuvara... U kantini tako služio nekoliko godina duže, jer se gnušao oružja.
Njegova sreća bila je njegova porodica. Uvijek bi nalazio vremena da se sa djecom poigra... u krevet bi odlazio poslednji, kada se uvjeri da je san umirio draga lica... poljubio bi ih u obraščiće, a ženu u prevoj iza uvojka - bješe to najmirisnije od svih njenih mjesta. Onda bi zaspao, umoran i srećan. Ranom zorom ustajao i razgovarao sa ptičicama. Skuvao kafu, svezao kravatu i laganim a brzim korakom napustio magičnu palatu.
Na poslu ga voljeli... Vodio je nekoliko kioska. Svaki na glasu zbog toplih peciva. Školarci bi prije časova napravili redove i zagrajali ko bi šta da gricka. Uvijek bi svima porcija na med i lješnike mirisala. Zbog toga su ga prozvali „čika Brka od marcipana”... ime mu je pasovalo kao što boru pasuje nakit od snijega. Roditelji, direktori škole, pa čak i skitnice sa ćoškova vjerovali su da mu je i duša topla pita sa medom i usitnjenim lješnicima. Taj zbilja nije imao ništa loše da mu se prida. Osim jedne sitne stvari što bi ga tu i tamo za potiljak stisla... tajna što je davno započela sa pticom i stihovima. Uzeo je djevojčicu sa najljepšim očima, pokazao joj kako da nahrani golubicu mrvicama... izrecitovao joj pjesmicu - i tako malu odveo u mračni dio kioska. Obliznuo bi se svaki put kada bi mu navrla sjećanja. „Uh kako bješe slatko to malo mače što je drhtalo”. Prošlo je toliko godina, pitao se gdje li je sada... znao je samo da nikome nije ništa rekla, dovoljno je bilo da je stegne nekoliko puta i šapne „kažeš li kome, ostaćeš bez roditelja“.
* * *
Brka od marcipana je jedna dobra priča. To će vam reći svako ko je probao njegova peciva. Postoji ološ što se tako dobro skriva.
Nju su prestali da žale... Govorka se da je čudna kurva koja se svađa sa golubovima. Niko da pita šta se desilo sa njenim ljiljanima?
Kada su je našli smrznutu na dokovima smjestiše je u ambulantna kola. Prije nego što su krenuli probudila se i iscijepane usne upitala: Jeste li znali da mačkama ništa ne zaudara kao mače što je izgrizla druga mačka?
Potom je ustala i nestala.
Bez pridjeva, rime i ukrasa.
A mogla je postati žena.
(Autor je književnik)