-Piše: Čedomir Antić
Dragi Brate i Sestro, Pišem Vam kao Srbin, patriota, profesor najstarijeg balkanskog univerziteta, jedan od vođa najvećeg studentskog, demokratskog protesta u istoriji Balkana, kao saradnik reformskih premijera i savjetnik naših vlada. Pišem kao neko ko nema ličnih interesa, ni strasti kad je riječ o Crnoj Gori i jedino mi je na srcu da moj, srpski, narod živi slobodno, u skladu s našim običajima, tradicijama, u duhu naše istorije i prema slovu demokratije i pravde koju su naše zemlje još davno, prije više od vijeka izborile. Što se tiče drugih naroda, vaših susjeda – Muslimana, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, nacionalnih Crnogoraca, ja im želim ono što i vama. Slobodu koju smo im nekada davno, u raznim prilikama davali, tražimo i za sebe. Ne tražimo nacionalno ujedinjenje u jednu i nedjeljivu, sasvim prirodnu Srbiju, jer sami nemamo oko toga jedinstven stav, ali primjećujemo kako svi oni, gdje god im je moguće, to pravo već ostvaruju.
Slušao sam onog
Ranka Krivokapića kako u pričaonici koju neki zovu parlamentom govori našim narodnim poslanicima da su izgubili sve ratove. Nabraja ih: za Jugoslaviju, za Kosovo i protiv NATO-a. Ne razumije, ili se pretvara, da to nisu bili samo naši ratovi. To su bili ratovi koje je trebalo da vodi svaki dobronamjeran i slobodouman čovjek koji je bio državljanin jugoslovenskih država. Kada smo te ratove, kako kaže, izgubili, mi smo stekli pravo da rasturimo svaku državu koju možemo, da uzmemo dio svake zemlje u kojoj živimo i da stanemo uz svakog osvajača koga želimo. To pravo ćemo kad-tad iskoristiti, ukoliko nam do te jedinstvene i važne prilike ne prestanu da brane osnovna ljudska, građanska i nacionalna prava. Čak i kada su prevarno izbacivali ćirilicu iz novina i školskih dnevnika, kada su lagali oko zastave, kada su slali izaslanike uvijene u uniformu da pjevaju sa
Tomsponom u slavu gradiških mesara- oni nama nisu oduzeli nešto što nam prije toga odavno već nisu oteli
Hitler ili
Staljin. Ukrali silom, pa njima dali. Mi smo Srbi mali narod, u Crnoj Gori su nam većinu oduzeli nacisti, fašisti, crnogorske ustaše i komunisti, pomogli su im NATO avioni, tako da mi svojim skromnim snagama, čak i da nas svih deset miliona dođe, ne možemo zasad to da promijenimo. Možemo, ipak, da ne pristanemo. Tirani uvijek misle da mogu sve. Nemoralni i bezvjerni, umislili su da će vremenom, zmijskim korakom, udaviti čitav jedan narod. Vidjećemo da li će im sve to proći. Nas Srbe mogu i pobiti, ali ostaje činjenica – od
Mila nikada neće biti državnik. Ranko - koliki je vjernik toliki je i čovjek.
Duško je sve u životu u mjeri u kojoj je inteligentan. Rektor je skrnavitelj đedovog groba.
Miraš je običan raspop, laž u mesinganoj rizi. Svi su mi nekako, kada ih bolje pogledam, pod sjenkom ljepote i učenosti
Srđana Darmanovića. Donijeli su zakon protivno Ustavu, stranim ustanovama, savjetima drugih crkava i proceduri, uz pomoć laži i prevare. Oni misle, osudili su srpske vođe, pravno otuđili crkvenu imovinu, a sprovešće kad nestanu napetosti. Griješe. Uvijek dođe trenutak za koji silnici, tirani i manijaci misle da ne postoji. U srpskoj književnosti taj čas je opjevan.
Filip Višnjić je pjevao o „prilikama“ koje su „sveci vrgli“, kako se Srbi nisu smjeli dići na ustanak, a kasnije ih pak nije bilo moguće umiriti.
Đura Jakšić je uzvisio Srbina koji „ćuti, kipi i čuti – alâ ne da đavo, ilâ ne da Bog.“ Sada više ne branimo rasklimanu državnu tvorevinu koju su nam komunisti uništenu ostavili da je sačuvamo. Ne borimo se za od Albanaca naseljeno, a od Amerikanaca zauzeto Kosovo. Nije više u pitanju genocidom ispražnjena zemlja negdje na Zapadu. Sada smo tu, tu su naši pragovi i naše svetinje. Branimo sebe. Pritiv nas su aveti, kukavice, bezumnici i najamnici. Pobijedićemo, jer pravda i život moraju opstati. Ovo je ona borba u kojoj je stvoren i od koje je satkan Čovjek. Da se nešto promijenilo osjetio sam neki dan u Skupštini u uplašenom glasiću
Ivana Brajovića i mucanju Ranka Krivokapića. Na ulicama naših gradova u kojima sveti oci brane narodnu crkvu, a policija stidljivo počinje da staje na njihovu stranu. Kada je zagrmjela Knez Mihailova ulica, pod zastavom na
Tarzanovoj ambasadi. Svi smo zajedno, nikada jedinstveniji i jači. Sjetio sam se velikog pjesnika
Mekoulija i hrabrog rimskog junaka
Horacija: „Svakom čovjeku na ovoj zemlji, smrt dolazi prije ili kasnije. I kako da čovjek umre bolje nego pred strašnim neprijateljem, za pepeo svojih otaca i hramove bogova svojih.“
(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)