-Autor: Nadežda Milenković
Ne znamo da li su spaljene one tone zaplijenjene marihuane, a morale su biti, ali izgleda da je najveći dio toga udisala vlast. Mi ostali smo udisali samo ordinarni zagađeni vazduh. Za koji takođe ne znamo zašto je, čime i koliko zagađen ali sa dobrim razlogom sumnjamo na vlast. Jer je ona dežurni zagađivač i javne sfere i medija i institucija i slavskih sjedeljkiâŚ
No, možda vlast ne radi i ne govori, ovo što radi i govori, pod dejstvom opijata. Možda je samo opijena vlašću. Vidjeli smo kako to može da uhvati čovjeka ko najgora brlja. I da od njega napravi takvog zavisnika da toliko pobrljavi ako izgubi izbore da momentalno preleti u prvu sledeću vladajuću stranku.
Eto, na primjer, sadašnji gradonačelnik umjesto gradonačelnika. On je čak sa baš velikim merakom, obišao izložbu „Izgubljene godine” koja je posvećena blaćenju nekada vladajuće stranke u kojoj je i sam tada bio. Jer je taj čovjek i inače veliki meraklija. Koji se nameračio da po svaku cijenu (u koju će se ugraditi) protjera Stari savski most na livadu. Nije mu bilo teško ni da namjesti virtuelnu anketu – umjesto da, kao što je morao, organizuje legitiman gradski referendum – samo da bi pokazao da su građani glasali baš onako kako je on, nekoliko nedjelja prije ankete, rekao da su glasali.
Ali nije on jedini koji, da li zbog brlje ili nečeg drugog, zabrlja baš sve čega se dohvati (pa, zaboga, pod njegovom upravom Beograd toliko više ne liči na sebe, doduše, ne liči ni na šta, da još samo treba da uklone ušće dvaju rijeka i Avalu pa da ne odgovora ni opisu iz pjesme). I republička vlast prolazi prilično neslavno pa valjda zato i ima tu patetičnu potrebu da neumjesno slavi sve što izgradi. Mada će svejedno ostati upamćena po onome što je razgradila (ustanove, institucije, cio sistem) i uklonila (Savamalu preko noći, željelezničku i autobusku stanicu a sada i most prije vremena, dokaze, svjedoke, oponenteâŚ) a ne po onome što je napravila. Ispravka: ostaće upamćena i po onome što je napravila – gubitke, dugove, rupe u zakonu, nesnošljivu atmosferu, čemer, jed, bijedu i nesreću.
Srećom pa je predsjednik države shvatio da tako ne treba da se radi. „Mislim da neki nisu razumjeli da u politici, kada pretjerate sa neutemeljenim optužbama, onda se to okrene protiv vas kao bumerang“. Ali nije pritom mislio na svoje pristalice već na
Trampove oponente. Jer on naravno ne vidi ništa loše u onome što on i njegovi rade. Gdje je tu krivično djelo, zavapio je ponovo na pominjanje oca ministra policije.
Gdje je krivično djelo? Gdje nije, počev od onog ranca sa trista hiljada eura koji je otac šetao po gradu i nudio hotelijeru? Ali to predsjednik države ne vidi, kao što nisu vidjeli ni „nadležni organi“ kako im on tepa, ni za helikopter, ni za Obrenovac, ni za radnike koji ginu kao, bože mi oprosti, oni perači prozora iz predsjednikove izmišljene statistike. Ovdje je jedini odgovarao, pa i on nakratko, nekadašnji ministar
Gašić, ali samo zbog verbalnog delikta.
No, ne treba kriviti predsjednika države što ne umije da prepozna ništa loše u svojim postupcima. Pa on je čovjek koji je, igrajući basket za kamere, udario bananu znatno nižem dječaku. Dečaku! Znatno nižem! Bananu!
Peščanik.net
)){kind=small}
