-Autor: Zlatko Minić
Kada se
Vučiću uzburka radikalska krv, jedan od uslovnih refleksa je prebrojavanje krvnih zrnaca. A kada shvati da ga je obuzeo radikalski dibuk, prva reakcija je da počne da negira da čini ono što zapravo čini. Ili da optužuje druge da to čine. Ili bar da bi to željeli da čine.
Krvna zrnca je pominjao u više navrata poslednjih godina (hajde da poslušamo njegov savjet pa da sad, bar za potrebe ovog teksta, ne pominjemo i ne prebrojavamo ono što je bilo ranije), a poslednji put u vezi sa (obostranim) trovanjem odnosa između Podgorice i Beograda.
Naime, nakon što su crnogorske vlasti saopštile (navodne) epidemiološke kriterijume za omogućavanje državljanima određenih zemalja da uđu u tu zemlju (najviše 25 aktivnih slučajeva zaraze na 100.000 stanovnika), Vučić i vučići su povikali da neće biti kontramjera, ali da će biti kontramjera. Mediji su to vrijedno prenijeli, ne pitajući se šta znači. Jer, saopšteno je da se državljani Crne Gore neće sprečavati da uđu u Srbiju. To bi, jasno je, bila direktna kontramjera zasnovana na kriterijumu balkanskog inaćenja, bez opravdanja u epidemiološkom stanju, s obzirom na to da Crna Gora zvanično više nema aktivnih slučajeva zaraze.
Iako premijerka u to sumnja, navodeći da mi „nismo lagali ljude da umiru od gripa ili zapaljenja pluća, a ne od korona virusa“. Ali, vratićemo se na sumnje u to ko sve laže kasnije.
Da sada pokušamo da utvrdimo šta je, zapravo, srpska kontramjera. Zabraniće se crnogorskim kriminalcima da dolaze u Srbiju. Riječima premijerke, „granica Srbije biće zatvorena za crnogorske mafijaše i kriminalne klanove“, jer, da citiram i predsjednika, da se ne uvrijedi, „želimo da sačuvamo naše građane od uticaja kriminalnih grupa sa Jadrana, iz Crne Gore“. Kako ćemo prepoznati kriminalce sa Jadrana nije elaborirano. Niti je pojašnjeno zašto smo ih do sada puštali, umjesto da ih hapsimo. I šta je to „uticaj“.
No, dobro, možda su samo malo proključala krvna zrnca, pa ćemo, kad se primirimo, i ove sa Jadrana da prebrojimo po kotorskim kvartovima i utvrdimo ko može da dođe, a ko ne. Ali svakako neće doći avionom crnogorskog nacionalnog prevoznika kome je Direktorat u okviru nepreduzimanja kontramjera oduzeo dozvolu da slijeće na aerodrome u Srbiji. Razlog je to što srpske vlasti ne mogu da broje pomenuta krvna zrnca na ulasku u avion i da sprečavaju Srbe da lete u Crnu Goru gdje su nepoželjni. Zvuči vrlo logično. Za svakoga ko nikada nije putovao avionom. S obzirom na to da vas šalterski službenik neće pustiti da se ukrcate i ako imate kartu, a nemate odgovarajuća dokumenta – pasoš, odnosno vizu za zemlju u koju ste krenuli. I neće vas pitati da li ste Srbin, Eskim ili Džedaj i kakva vam je sedimentacija, već čije državljanstvo imate. S obzirom na to da Crna Gora nije zabranila ulazak Srbima i srpskim krvnim zrncima, ignorišući medicinsku teoriju da su Srbi genetski otporni na koronu.
Može se polemisati o tome da li su crnogorske vlasti birale kriterijum koji neće ispuniti baš Srbija, gdje je prema zvaničnim podacima više od 4.500 aktivnih slučajeva zaraze, odnosno između 50 i 60 na 100.000 stanovnika, u zavisnosti od toga s kojim brojem stanovnika operišete (Worldmeter, na primjer, koristi podatke UN, koji čini se uključuju i Kosovo sa zvjezdicom, pa se statistike na tom sajtu računaju u odnosu na 8,7 miliona, dok nas po popisu ima oko 7,2). Zanimljivo je, međutim, kako tim (možda izmanipulisanim) kriterijumom manipuliše Vučić.
Naime, crnogorske vlasti navele su kao primjer neke zemlje koje imaju manje od 25 aktivnih slučajeva na 100.000 stanovnika, a Vučić je odgovorio da te zemlje imaju „proporcionalno značajno veći broj preminulih od virusa korona nego Srbija“.
Kao da je broj mrtvih od značaja za trenutni rizik da se iz neke zemlje unese zaraza. Bar ako vam nije namjera da kao junaci
Basarinog romana „Looney Tunes” u džakovima prenosite srpske kosti u srpske zemlje.
Došli smo do toga da Vučić u izvrtanju činjenica ovih nekoliko dana sa naslovnih stranica režimskih novina poentira u dokazivanju da je odluka Podgorice politička: „Kako su pustili Njemce koji imaju 30 puta više mrtvih od nas“.
Da li u tom grmu leži zaraženi zec? Srbija, kao što sam pomenuo, ima između 50 i 60 aktivnih slučajeva zaraze na 100.000 stanovnika, a Njemačka 12 (oko 10.000 aktivnih i oko 80 miliona stanovnika). Njemačka zvanično ima više od 8.500 umrlih (102 na milion stanovnika), a Srbija 240 (33 na milion, ako računamo da je broj stanovnika 7,2 miliona).
Isticanje broja mrtvih pobuđuje sumnju i čini da se zapitamo da li je jedini razlog tome želja da se predsjednik pohvali svojim uspješnim rezultatom u spasavanju života (u čemu su mu malo pomogli i ljekari kojima je zahvalio na prijemu). Nekoga nepovjerljivog bi ovo insistiranje na poređenju statistika u oblasti u kojoj smo među boljima nagnalo da se zapita da li je onaj zaraženi zec iz grma živ ili nije. I ako nije, jesu li ga ubili lovci ili je razlog smrti nešto drugo. Što je statistika propustila da zabilježi.
Naime, predsjednik je od ranije poznat po tome što voli da se pohvali i statističkim podacima koji odražavaju njegove snove i želje, a ne stvarno stanje (sjetite se samo višegodišnjih najvećih stopa rasta u vrijeme kada je Srbija bila na začelju liste ili upornog, kontinuiranog umanjivanja prosječne plate u vrijeme kada je preuzeo vlast, kako bi prikazao što veći rast). Onaj nepovjerljivi građanin bi stoga mogao povezati medijske napise o dvoje preminulih koji su nestali iz statistike (hajde da ostavimo po strani i slične neprovjerljive tvrdnje sa društvenih mreža), sa činjenicom da se to desilo baš na dan kada je predsjednik primio zdravstvene radnike. I srećno se pogodilo da je to bio prvi dan bez umrlih. A narednog dana statistika je zabilježila jednog umrlog. A ono dvoje su ostavljeni porodici i prijateljima, za statistiku su već davna prošlost, takoreći, statistička greška. Iako, kako reče predsjednica vlade, „nismo lagali ljude da umiru od gripa ili zapaljenja pluća, a ne od korona virusa“. Ovo su već izjave u sticaju – Vučić obrće teze i insistira na jednom podatku, a
Ana Brnabić ponavlja da u vezi sa tim podatkom „nismo lagali“. I da li je taj dan, navodno i zvanično bez preminulih, bio prilika da se dokaže i pokaže da do danas ne znamo kako su zapravo evidentirani preminuli od Kovida- 19 i oni koji su umrli, a bili su zaraženi. A to je pitanje na koje je „struka“ dok se pojavljivala u medijima u nekoliko navrata uspješno izbjegla da odgovori. To na kraju ni medijima više nije bilo bitno, porodicama preminulih još manje.
A mi ćemo bezbrižno (bez uticaja „jadranskih kriminalaca“) pustiti onoga kome je do toga najviše stalo da se ponosi svojim rezultatima u prebrojavanju spasenih života i krvnih zrnaca.
Peščanik.net
)){kind=small}
