Od našeg visokog stajališta koje je dobilo ime „Krivačko ždrijelo” vodi staza, sada ponovo neka vrsta vododerine sa strašnim kamenjem, prilično strmo nadolje. Posred lavirinta od stjenovitih gromada, široka divna panorama od maloprije odjednom je opet svedena na monotonu pustoš, koja utoliko više djeluje na dušu jer se nad ovom nijemom pustoši spuštaju prve sjenke noći.
Ali, samo nekoliko koraka dalje, pred našim očima se ponovo ukazuje ona čudesna slika od gore, koju još nosim u sjećanju, doduše, ne više krunisanu onolikom ponosnom visinom, ali je zato u mnogo čemu postala bogatija. Poslednji zraci sunca spustili su se na sniježne uzvisine albanskih brda i prekrili ih ružičastima sjajem, kao kakvo proročanstvo da će doći vrijeme kada će i u ona područja prodrijeti kultura.
Vrhovi brda, kao da su pozlaćeni, štrče u visoko plavo nebo, dok se u klance udoline već uvukla tama. Prostrana površina jezera, pak, predočava se u tamnocrvenom odsjaju kao da time treba da nas podsjeti na svu onu plemenitu hrišćansku krv koju su za svih ovih stoljeća rijeke i rječice tako često donosile i slivale u ovaj rezervoar vode.
Međutim, ova široka slika, gledana sa našeg sadašnjeg stajališta, visokog možda 1.000 metara, nije dobila samo nove boje, ne, ona je dobila i život. Iz mnoštva sivih krečnjačkih uzvisina ispred nas kao da je, naime, isječen jedan veliki okruglasti dio. Tlo tako nastale kotline čini ravnicu čija cjelovita površina u ovoj zbrci od litica i vrhova, koji se svuda naokolo pružaju pred našim pogledom, ne pada manje u oči od sočne zelene boje od koje sve blista.
Na toj ledini ukazuje se našem pogledu grupica bijelo okrečenih kućica, koje gotovo da se doimaju kao male drvene kockice koje su dječje ruke naslagale jedne pored drugih na zelenom ćilimu. To je za sada cilj našeg putovanja – Cetinje, glavni grad „crnih brda”. Ko bi pomislio da će se ono prikazati na tako malo crn, a mnogo više bijel i zelen, tako prijatan i bezazlen, tako zavičajno prisan i privlačan način!
E, pa, onda naprijed, kako bismo, iz kamenite divljine koja, kako se veče spušta, djeluje sve neugodnije i mrtvije, što prije dospjeli u njeno miroljubivo krilo!
Bilo je, dakako, potrebno još dosta napora da se to postigne. Uvijek nanovo se valjalo spuštiti niz oštre i opasne ili klizave i šiljate komade stijenja. A pri tom su nam snage bile gotovo posve iscrpljene i čak su i čizme beć bile dobrano oštećene, a trebalo je da još nedjeljama posluže u unutrašnjosti zemlje. Najzad smo skrenuli nalijevo iza jednog zavoja i odjednom smo bili na novom putu, kojim smo, sada u pravoj liniji, presjekli ravnicu Cetinja, te smo za pola sata prešli razdaljinu od sela Bajice do glavnog grada.
Ni onda kada su se ukazale prve kuće ovoga mjesta, našim mukama nije bio došao kraj. Valjalo je proći još jednu dugu ulicu i provući se kroz masu ljudi koji su, u ovdje uobičajenoj obući, bešumno prolazili pored nas, sve dok nijesmo dospjeli do jednog poprečno postavljenog naočitog zdanja.
Njegovi osvijetljeni prozori, ali još više njemačko oslovljavanje razne gospode koja nas je okružila, odjednom kao da su izrasli iz zemlje, pozivajući nas da uđemo.
„Vi ste zacijelo nama već najavljeni doktor iz Saksonije”, začulo se u isti mah iz više grla: „Priđite samo bliže!” I tako sam, a pri tom su me više vukle nego što su me nosile sopstvene krute noge, dospio u unutrašnjost „Locande”, svratišta i sabirnog mjesta svih stranaca koji su se usudili da dođu ovamo gore.
Poslije kratkog vremena bili su utoljeni glad i žeđ, iscrpljene snage nadoknađene, a što je bilo još važnije, srce je bilo oslobođeno onog osjećanja nesigurnosti koje stranca spopadne u svakoj stranoj zemlji, a pogotovo kada stupi u „crna brda” koja su na tako lošem glasu.
Više ljubaznih Crnogoraca opkolilo me kao starog poznanika. Uz njemačko pivo ćaskalo se na njemačkom jeziku. Nikakvo čudo da sam se u kasne sate, u mojoj sobi, do koje su me dopratili moji prijatlji stečeni na brzinu, ozbiljno upitao da li ja to sanjam i da li je ovo mjesečinom obasjano mjesto sa svojim tihim ulicama i čistim kućicama tu napolju stvarno Cetinje, da li su ljudi koji su mi svojim čestitim stiskom ruke poželjeli „Laku noć, gospodine doktore”, stvarno oni opasni ili prezreni Crnogorci. I tako sam olakšanog srca i sa veselim iščekivanjem gledao u susret sledećem danu.
U ranu zoru bučna grmljavina trgla me iz istinski dubokog sna u koji sam bio utonuo poslije naporno provedenog dana. Da li je to trebalo da bude počasni pozdrav u moju čast ili za taj suviše rani i previše glasni pozdrav snosi krivicu opet ruski general? Ali ovog puta sam ga nepravedno okrivio. Buka je dolazila sa obronaka na istoku Cetinja, gdje su, u sklopu gradnje druma za Rijeku, obavljana neophodna miniranja. (NASTAVIĆE SE)
priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ