Priredio: dr Vukić Ilinčić
„U Crnoj Gori kult knjaza Nikole razvija se do neviđenih razmjera ne samo u periodu 1878-1900, godine nego i prije i kasnije. Knjaz Nikola je isticao svoje „prvo mjesto“ u srpstvu. Prema tome, kod njega su u ovom periodu postojale nerealne ambicije da je on vođa srpskog naroda i da će se Srbi, barem oni u sastavu Turske, osloboditi i ujediniti pod krunom njegove dinastije. Za takve ambicije i želje u prilog knjazu Nikoli išle su i spoljnopolitičke okolnosti; nepopularnost srbijanske dinastije Obrenovića u Srbiji i u srpskom narodu, njihova jasno izražena orjentacija na Austrougarsku, kao i čvrsti oslonac Crne Gore na Rusiju. Takođe, u poslednje dvije decenije XIX vijeka i pojedini viđeniji Srbi sa raznih strana, osobito iz Vojvodine, upirali su svoje poglede u Crnu Goru i knjaza Nikolu i u njega polagali nade za oslobođenje“, navodi autor i ističe da „Crna Gora po svojoj veličini, privrednom , kulturnom i prosvjetnom razvitku, vojnoj i ekonomskoj snazi...nije mogla imati ulogu srpskog Pijemonta.“
Osvrćući se na odnose sa Turskom, Rakočević ističe da je „za javnost njegovano prijateljstvo između Crne Gore i Turske, a dolje na terenu bilo je sasvim drugačije“ jer su prilikom razgraničenja granice bile postavljene tako da su podijeljena „imanja, šume, pašnjaci, vodopoji koje su pojedina plemena vjekovima koristila. Sporova je bilo na svim stranama“, navodi Rakočević i dodaje da je od 1882 .do 1892.bilo „oko 225 ubijenih i ranjenih crnogorskih i turskih državljana“, zbog čega je u selu Vinicki kod Berana 19. (31) 12.1899. potpisan Protokol o mirenju, u čemu su učestvovala „32 crnogorska i 34 turska glavara“.
Autor dalje navodi da je, pored Turske, neprijatelj Crne Gore bila i Austrougarska, koja je to svoje neprijateljstvo ispoljavala u svakoj prilici: „Austrougarski pritisak bio je mnogostran. On se nije ispoljavao samo u vojničkim i političkim mjerama, mnogo je teži bio ekonomski pritisak“, te da je Austrougarska na Berlinskom kongresu izdejstvovala da „Stara Raška (Sandžak) ostane u posjedu Turske, da bi dalje služila za razdvajanje Crne Gore i Srbije. Austrougarska je dobila i pravo da na teritoriji Raške oblasti: u Pljevljima, Prijepolju i Priboju drži svoje vojne garnizone...kao i pravo vojne i sanitarne kontrole u Barskom pristaništu“, gdje Crna Gora nije smjela držati ratnu flotu, niti „u primorskom području graditi puteve“.
Rakočević ističe snažnu povezanost Crne Gore i Rusije koja joj u raznim vidovima pruža pomoć i navodi da je ruska zaštita Crnoj Gori naročito bila potrebna u sprovođenju odluka Berlinskog kongresa jer su joj „Turska i Austrija pravile raznovrsne smetnje“. Takođe, navodi da je „srpska vlada vodila austrofilsku politiku, da se ruska vlada naročito starala da održi svoj uticaj u Crnoj Gori...pa je car Aleksandar III 1889.godine nazdravio: “Pijem u zdravlje knjaza crnogorskog, jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije“...To je izazvalo veliko oduševljenje u Crnoj Gori...“
Govoreći o odnosima suverena Crne Gore i Srbije, knjaza Nikole i kralja Milana Obrenovića, Rakočević ističe da su „hladni i obojeni ličnom mržnjom“, te da je zbog udaje najstarije Nikoline ćerke Zorke za pretendenta na srbijanski presto Petra Karađorđevića, inače Karađorđevog unuka, između knjaza Nikole i kralja Milana „došlo do teških intriga, mržnje i neprijateljstva“, na šta je reagovala i Austrougarska prijetnjom da bi knjažev eventualni rad protiv kralja Milana povlačio za sobom posljedice. Knjaz je odgovorio da će „uvijek respektovati interese Monarhije, ali joj ne može priznati pravo da se miješa u unutrašnje stvari Crne Gore, koje se nje ne tiču“. Priliku da se odnosi dvije države poprave predstavljao je dolazak Aleksandra Obrenovića na srbijanski presto 1893.godine. Novica Rakočević piše: „Znajući da kralj Aleksandar neće imati nasljednika, knjaz Nikola je snovao nade da na upražnjeni srpski presto poslije Aleksandra dođe njegov sin Mirko“, ali da je „vijest o ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića“, kao i dolazak na presto Srbije Petra Karađorđevića, zadala „smrtni udarac nerealnim knjaževim planovima i nadanjima da se srpski narod oslobodi i ujedini pod dinastijom Petrović Njegoš“.
„Sa ostalim državama: Bugarskom, Grčkom, Italijom, Francuskom, Engleskom i Njemačkom , Crna Gora održavaće uglavnom dobre odnose“, zaključuje Rakočević.
(Nastaviće se)