Piše: Budo Simonović
Radoman Magovčević je u trenutku kad je na Sutjesci zadobio dvije rane imao tačno trinaest mjeseci i bio vjerovatno najmlađi ranjenik u toj stravičnoj epopeji i najkritičnijem trenutku Narodnooslobodilačke borbe, u desetkovanoj brigadi Save Kovačevića. Danas je zasigurno jedan od rijetkih živih učesnika te bitke i nesumnjivo najmlađi živi borac koji nosi ožiljke sa Sutjeske:
- Kad smo se konačno vratili u tek oslobođeni Nikšić, majka mi se odmah zaposlila u komitetu. Koju godinu kasnije se srela i zavoljela sa komandantom garnizona na Kapinom Polju Milem Savanovićem, jednim dobrim i plemenitim čovjekom, rodom iz sela Ribnik, opština Ključ. Ona se za njega i udala 1949. godine i sa njim dobila dvoje djece, ćerku Ljubicu i sina Ljuba. On je ubrzo dobio prekomandu u Mostar pa su poveli i mene – tada sam već bio đak drugog razreda. Ja sam, međutim, tamo napravio jedan ozbiljan incident u školi sa nekim muslimanskim dječakom – bacio sam mu fes sa glave i zgazio ga jer mi se odnekud bilo uvriježilo u glavu da su svi muslimani ustaše. Majka je zbog toga ostala bez posla, a i očuh je jedva i zahvaljujući nekim vezama ostao u službi.
Nekako baš tih dana kod nas u Mostar je došao moj ujak Veljko; svratio pri proputovanju iz Zagreba i ja ugrabim priliku i sa njim pobjegnem iz Mostara i dođem kod djeda Petra i babe Raduše, majčinih oca i majke. Prime me oni objeručke, ali djed Petar mi jednog dana veli: znaš, moj sine Rade, milo je nama da si kod nas, ali je i po božjoj i po ljudskoj pravdi da ti ideš kod tvoga djeda Andrije, on je sam, ti si mu jedino oko u glavi, ostao od zakletve od tri sina.
Ja jedva i dočekao, jer sam stvarno mnogo volio djeda Andriju. Spremim se i na Božić banem kod njega. Nijesam morao ništa da mu objašnjavam, sve je razumio. Odmah je skinuo pušku sa duvara, izašao pred kuću i počeo da puca.
On je tada imao godina tačno koliko i ja sad - 73. Ubrzo se ponovo oženio. Udovicom Milicom, bila od Kalezića, a jedini uslov je bio da mene pazi i podiže. Od tada pa sve do 13. aprila 1981. kada je umro u 104. godini, sa djedom se nikad nijesam rastajao. On je, nažalost, punih dvanaest godina živio potpuno slijep, a prave nevolje su nastupile kad mu je 1974. godine umrla i druga supruga Milica. Od tada je o njemu svu brigu preuzela moja supruga Senka, koja je napustila posao da bi ga pazila i koliko toliko mu olakšala te poslednje dane...
Moram na kraju reći da se ja, sigurno ponajviše zahvaljujući upravo djedu Andriji, nikada nijesam osjećao siročetom, bez obzira što oca nijesam zapamtio, što sam tako rano ostao i bez majke i što sam preživio sve to što sam preživio. Volio sam ljude, volio sam društvo i volio sam da radim. To je, čini mi se, objašnjenje i uslov i da vas ljudi poštuju i cijene i da obezbijedite mjesto među njima – kaže ovaj stameni čovjek, kojeg u tome nije pokolebala ni nevolja koja ga je zadesila prije koju godinu kad je nakon jedne naoko bezazlene operacije izgubio oko, i koji nikad ne zaboravlja riječi i zavjet premudrog djede Andrije: dok je ratovanja, nema tugovanja...
K r a j
Porodica
Radoman Magovčević se oženio 1966. godine, Senkom iz obližnjih Gostojevića, rodom od Lalatovića i sa njom dobio tri sina – Miodraga, Mitra i Milana. Miodrag i Mitar žive u Nikšiću, a Milan u Beogradu i od njega su dočekali i unuke Filipa i Aleksu.
Vojska
Kao siroče, a posebno kao ranjenik sa Sutjeske, Radoman Magovčević nije morao da služi vojsku. Možda bi tako i bilo da se tome nije usprotivio djed Andrija: sramota je da mlad, zdrav mladić ne služi vojsku i ne oduži dug otadžbini, takvi se nikad nijesu mogli ni oženiti, jer onaj ko nije služio vojsku, to je samo pola čovjeka. Tako se on 1963. godine našao u vojnoj policiji u Zagrebu...