Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
14. jul: Na zahtjev Lava Nikolajeviča, Aleksandra Ljvovna je otišla u Teljatinke da donese dnevnike i zadržala se tamo dosta dugo.
Kako sam čuo od Varvare Mihajlovne u Teljatinkama, u toj istoj sobi kod Sergejenka, gdje se prije tri dana odvijao moj razgovor sa Vladimirom Grigorjevičem, hitno su se okupili najbolji prijatelji Čertkova. Tu su bili: njegov alter ego Aljoša Sergejenko, O.K. Tolstojeva (sestra Ane Konstantinove), Aleksandra Ljvovna, bračni par Goldenvejzer i, naravno, Vladimir Grigorjevič lično i svi su se oni prihvatili posla da što prije kopiraju ta mjesta u dnevniku, koja su kompromitovala Sofiju Andrejevnu i koja je ona mogla uništiti, kako su oni to mislili. Zatim su dnevnik upakovali i poslali u Jasnu Poljanu. Stojeći na doksatu svoje kuće u Teljatinkama, Čertkov je sa nekakvom podsmješljivom svečanošću triput prekrstio Aleksandru Ljvovnu u vazduhu sa dnevnikom u fascikli i onda joj ga predao. Teška srca se odvojio od dnevnika.
A u Jasnoj Poljani Sofija Andrejevna je sa velikim nestrpljenjem i ogromnim uzbuđenjem iščekivala dnevnik. Po riječima Varvare Mihajlovne, Sofija Andrejevna se tako naglo ustremila prema kćeri, kad je vidjela da je dnevnik donesen, da su morali da zovu u pomoć M.S. Suhotina da je onemogući da ošteti sveske, koje je ona kasnije odabrala i zapečatila.
Sve se ovo dešavalo pred samu noć, a dan Lava Nikolajeviča je protekao uobičajeno.
15. jul: Priča o dnevniku, očigledno, bliži se kraju. L. Nikolajevič je popustio pred Sofijom Andrejevnom i vratio dnevnik od Čertkova. Ali je odlučio da dnevnik ne bude predmet svađe i nije bio naklonjen ni prema jednoj strani, već se zalagao da se dnevnik čuva na nekom neutralnom mjestu, tj. u nekoj banci u Tuli.
Kad sam krenuo da idem kući i dok sam se pozdravljao sa njima, Sofija Andrejevna me je zamolila da pozovem Vladimira Grigorjeviča da večeras dođe kod njih.
A i Lav Nikolajevič mi je dao pismo da ponesem Vladimiru Grigorjeviču. Osim toga, Lav Nikolajevič me je zamolio da mu usmeno prenesem da bude oprezan, što je moguće više, sa Sofijom Andrejevnom, da joj nijednom riječju ne pominje dnevnik, da izbjegava razgovor sa Lavom Nikolajevičem nasamo u njegovom kabinetu i da smanji komunikaciju sa njim dok su svi zajedno.
On je izvadio iz džepa pismo Vladimira Grigorjeviča i pokazao mi rečenicu, gdje ga je on isti, što se vidi, posavjetovao da je, možda, bolje da se dnevnik čuva u Jasnoj Poljani, pa se u slučaju potrebe može koristiti za dalji rad.
Zar se može ovako razmišljati o ovim stvarima?! Molim Vas, recite mu da nijednom riječju ne pomene dnevnik. To može da izazove takvu eksploziju, koja se ne može ni predvidjeti, ni zamisliti. Samo pominjanje dnevnika izazvalo bi ludilo kod duševnog bolesnika.
16. jul: Jašući na konjima, napravili smo veliku krug i otkrili novi put. U početku smo se kretali strmom stazom uz brdo između mladih breza, kroz koje je probijalo sunce između svjetlucavog lišća i stabala. Zatim smo okrenuli stazicom, koja nas je izvela na dugačak prosječen put kroz šumu sa raznim preprekama, koje je trebalo zaobilaziti. Na putu je bilo dosta oborenog drveća, jaruga, velikih uspona i nizbrdica.
Čim smo stupili na ovu prosjeku u šumi, Lav Nikolajevič je rekao:
– Da probamo i ovim putem!
Kad smo bili negdje oko sredine prosječenog puta, predložio sam mu da se vratimo.
– Vama je ovaj put nepoznat Lave Nikolajeviču – pitao sam ga poslije nekog vremena, vidjevši da se putu ne vidi kraja.
– Sasvim nepoznat!
– Pa, gdje nas može odvesti?
– Pojma nemam. Izvešće nas, valjda, negdje. Baš me interesuje gdje će nas dovesti.
Ipak smo se snašli. Vratili smo se preko Ovsjanjikova i Zaseke. Nijesmo išli preko sela Zaseka pored kuća i vikendica, već smo ga zaobišli putem kroz šumu.
Naveče mi je objasnio: Nijesam htio da mi dovikuju ispred kuća: „Dobar dan, Lave Nikolajeviču!” Zato sam i skrenuo preko šume.
(Nastaviće se)