Časopis „Dan” je prenio članak s istoimenim nazivom Čeha Jana Nerude, a u prevodu Jovana I. Hajdukovića: „Nijesu ga oduvijek tako zvali,tek po jednom događaju, koji je bio tako čudnovat, da su i novine o njemu pisale. Prezime mu je bilo gospodin Heribert, a ime toliko neobično da sam ga i sam zaboravio. Gospodin Heribert bio je ljekar. Da istinu govorim: on je bio promoviran za doktora medicine, ali nije liječio nikoga i ništa. Sam bi priznao da od onog vremena kad je kao student posjećivao kliniku nije imao pod rukama nijednog bolesnika – a to bi priznanje rado učinio samo da je uopšte i s kim zborio. Bio je to čudan čovjek. Doktor Heribert bio je sin doktora Heriberta, nekad vrlo omiljena ljekara na Maloj Strani. Majka mu je umrla davno, a otac baš pred sinovljevom promocijom, ostavivši mu kuću i nešto novaca, ali ne mnogo.
Doktor Heribert mlađi imao bi, da je htio, na Maloj Strani dosta prakse. Ali, on nikoga nije uslišao, niti je koga pohodio. Malo-pomalo iščezavaše povjerenje, stanovnici ga počeše osuđivati ili ismijavati, govoreći: „Ah, doktor!Ni mačku mu ne bih povjerio!“ Izgledaše da doktor Heribert nije mnogo mario za to, uopšte, on nije mario za ljude. Nikoga nije pozdravljao, niti je kome otpozdravljao ako bi ga pozdravio. Ako bi ko sjeo pored njega i započeo razgovor, on bi ustao i otišao ne prozborivši ni riječi. No, dogodi se nešto, kako rekosmo, o čemu su i novine pisale.
Bio je prekrasan junski dan, takav dan da se činjaše da se osmijeh najvećeg zadovoljstva rasprostro po nebu. A u taj dan kretaše se po podne veličanstven sprovod. Sahranjivahu gospodina Šepelera, računovodnog savjetnika, kako se onda govorilo. Pratili si ga mnogi. Gospodin doktor Link, koji je za osam dana pokojnikove bolesti od udovice njegove dobio 20 dukata; remenar Ostrohradski, najbliži pokojnikov rođak, kome je testamentom ostavio 5 hiljada fjorina. Do njega je hodao debeli i zdravljem nabujali gospodin Kejžik, najbolji i najpovjerljiviji pokojnikov prijatelj, i jedino se on nije mogao otresti neprijatnog utiska zbog smrti prijatelja. Naprijed je išla udova, gospođa Marija Šepelerova, u crnoj haljini koja je isticala njenu dražest. U to se nešto dogodi. Ili je na jednoj strani bilo odviše snage, ili je na obje bilo nespretnosti, tek sanduk se izokrenu na stranu. Pokojnik je, doduše, ostao u njemu, ali mu je desna ruka ispala van. U tom času, gurajući se kroz prestravljene ljude, naiđe doktor Heribert, i valjda nehotice, uze mrtvačevu ruku, zadrža je u svojoj, a zatim podignu kapak na desnom oku mrtvačevu. „Ovaj čovjek nije mrtav“, reče. Na svim licima opažala se uzrujanost. „Besmislica! Vi ste budala!“- vikao je dr Link. Njemu se pridružio remenar Ostrohradski, kojim naglo zatrese misao da bi mogao izgubiti onih 5 hiljada. „Policija! Zovite policiju! I ko je ovaj čovjek uopšte?“ Odgovoriše da je to Doktor Osobenjak. Jedino prijatelj pokojnikov Kejžik reče da sanduk unesu u krčmu, a Ostrohradski radosno dočeka policijskog komesara i uvede ga u gostionicu. Doktor Link najednom iščeze, a Ostrohorski i komesar iziđoše. Komesar reče:„Raziđite se, molim vas! Ovamo ne smije niko ući! Dr Heribert tvrdi da će povratiti g.savjetnika.“ U to se gospa Marija onesvijesti, a g. Kejžik naredi da je povezu kući da se povrati. Narod se bio okupio oko gostionice. Jedni se podsmijevahu doktoru Linku, drugi ogovarahu dr Heriberta. Zažarena lica, g.Kejžik mrmljaše:„Imamo najveću nadu! I sam sam opipao puls!“, zatim se baci u kola i pojuri da radosnu vijest prenese savjetnikovici. Od tada su mnogi govorili da je Bog na nebu, a dr Heribert na zemlji, da su ga mnogi velikodostojnici, pa i sam italijanski kralj, zvali da im bude lični ljekar. Pričalo se da mu je gospođa savjetnikovica nosila punu kesu dukata, ali do njega nikako nije mogla doći. Naposlijetku ju je polio vodom sa balkona. Pozdravljali su ga, ali on nije otpozdravljao. Opet se moglo vidjeti da za ljude nije mario, niti je nadalje bilo kojeg bolesnika primio, te mu svi govorahu:„Doktor Osobenjak!“ To ime kao da je palo s neba. Ima već 10 godina kako ga nisam vidio, ne znam je li upšte živ. Moram se jednom raspitati.“
(Nastaviće se)
Priredio: dr Vukić Ilinčić