U obnovljenoj porti drevnog manastira u Zatonu, kod Bijeloga Polja, ispred crkve Svetog Jovana Krstitelja, počela je manifestacija posvećena velikom prazniku Vidovdanu. Brojni mještani i gosti iz drugih mjesta, okupili su se na svetom mjestu, u drevnoj svetinji sabrani oko oltara.
Veliki praznik Vidovdan – 28. juna, jedan je od najvećih među malobrojnim i po svetkovanju izuzetno očuvanim praznicima iz stare narodne vjere.
U hrišćanskom kalendaru ne postoji svetac sa ovim imenom i prije više od jednog vijeka, tačnije tek 1892. godine, Srpska Pravoslavna Crkva ga je prvi put unijela kao praznik u svoje kalendare, stavljajući ga u zagradu iza proroka Amosa i kneza Lazara, čije je kultove njegovala (zapisao je poznati etnolog Mile Nedeljković u knjizi „Godišnji običaji u Srba”).
Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji – Kosovski boj, odigrao na Vidovdan, 15. juna 1389. godine (po starom kalendaru), prepliću se istorijska istina i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovjetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.
Vid je smatran vrhovnim božanstvom, „Bogom nad bogovima”, a svi drugi bogovi tek polubogovima. Vjerovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji „otvara oči”.
O Vidovdanu, velikom prazniku, u Zatonu je govorio protojerej Predrag Šćepanović, direktor Radija Svetigore.
– Iskazujem čast i zadovoljstvo što sam na ovim svetim prostorima. Ima li Evropa ovakav hram, kakav je ovaj u Zatonu? Nijesmo mi siromašni braćo i sestre kako se misli. Bogati smo dušom, bogati smo Kosovom. Na zaranku Vidova dana, Sveti knez Lazar odabrao je nebesko, umjesto carstva zemaljskog – rekao je otac Šćepanović.
On je dodao da ono što treba da znamo jeste da mnogi vladari šalju tuđe sinove da bi osvojili carstvo zemaljsko, a samo se svoja krv proliva za carstvo nebesko.
– I Sveti knez Lazar je izgubio zemaljsku bitku, ali je dobio dušu i nebo, i od tada Kosovo i Metohija nijesu samo geografija. Jeste to sveta zemlja, ali i zavjet koji je srpski narod sa Bogom tada potpisao i svaki od nas polaže svakog dana ispit: Jesmo li za carstvo zemaljsko ili nebesko? – rekao je protojerej.
Treba da smo ponosni, da čuvamo svetinje i da se u obasjanju svetog hrama okupljamo, da poštujemo Vidovdan, običaje, Svetog kneza Lazara, onako kako u Zatonu živi njegova zavjetna misao.
– Naka vas Bog blagoslovi, prije svega djecu, i da zapamtimo one Lazareve riječi: Da je zemaljsko za malena carstvo, a nebesko odsad, pa dovijeka! Da to struji i bruji u našim dušama. Čuvajte ljubomorno ovo što ovdje imate, svoje običaje i pravoslavnu crkvu, čuvajte zavjet kosovski, jer sada se bije jedan drugi boj za Kosovo. I to boj protiv zaborava, a u Zatonu, evo živi Lazareva misao. Žive kosovski junaci. Živi Miloš Obilić. Živi sve ono što je sveto i čestito – zaključio je protojerej Šćepanović.
Srpski pisac Blagoje Baković je kazao da je na velikom svetom mjestu, u svetom danu, današnji dan i noćašnju noć car Lazar čestiti pričešćivao kosovsku vojsku.
– To je mjesto hrama, mjesto gdje se spajaju prolazno i vječno. Ove ovdje koji nas ne čuju ušima zemaljskim, ali nas gledaju iz vječnosti, mi smo zamijenili. Zamijenili smo dvije vrste odsutnih. One koji su u vječnosti i druge koji još nijesu rođeni. Mi smo u kratkoj smjeni, da održim vjeru, jer nas i jedni i drugi gledaju iz vječnosti. Jedni koji su bili, a drugi koji će doći. Zato je važno ovo što radimo, jer nas gledaju njihove oči. To će biti jedan od značajnih odgovora kad se molimo na strašnom Hristovom sudu. Taj odgovor treba da dajemo za zemaljskog života - kazao je Baković, dodajući da prinosi svoje pjesničke darove akademiji.
U akademiji su čestvovali glumac Aleksandar Dunić, zatim Lazar Dubavac, kao i Marija Karović. Predstavila se i etno grupa „Sveti Evstatije” iz Berana, tamburaški orkestar „Limski biseri” iz Bijelog Polja, pjesnikinja Milica Bakrač, Časlav Leković, narodni guslar, kao i Jana i Ivana Mrdak na violini i flauti i glumci Bjelopoljskog pozorišta.
M.N.


Crkva u Zatonu

Hram u Zatonu se ubraja u red najstarijih srpskih bogomolja. Crkveni život u Zatonu bio je izuzetno razvijen i prije prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save. Crkva Sv. Jovana u ovom mjestu, građena je prije crkve Sv. Petra u Bijelom Polju iz 1126. godine, u kojoj je pisano „Miroslavljevo jevanđelje”, i sve do završetka Petrove crkve, živjela je punim duhovnim životom. Međutim, crkva Sv. Petra određena je za sjedište Budimljansko-nikšićke eparhije i time je i preuzela primat zatonskoj crkvi. U neposrednoj blizini, na samo nekoliko kilometara, u selu Crnča, nalazila se još jedna srpska svetinja, manastir Sv. Jovana, koji je jedno vrijeme bio oblast srpskih patrijarha. Godine 1366. u Crnči se upokojio nasljednik Savin, Arsenije Sremac, čije se mošti danas nalaze u manastiru Ždrebaonik, kod Danilovgrada. Godine 1455, nakon pohare srednjovjekovnog grada Bihora i Samograda, stradala je i porušena crkva u Zatonu. Drugo njeno stradanje se desilo nakon Drugog svjetskog rata. Crkva je bila u ruševinama sve do 2001. godine, kamen od koga je građena i vrijedni primjerci kamene plastike su raznošeni i uništavani, ali vjerni narod je s koljena na koljeno prenosio istinu o svetosti i značaju ovog mjesta. Obnova je trajala osam godina i crkva je ponovo osveštana 2009. godine i danas se u njoj bogosluži i vjernici je obilaze i brinu o njoj. Crkva je u obliku djeteline sa četiri lista, i na temelju se vidi uticaj primorskog neimarstva, tako da pripada crkvama kasnog antičkog perioda. Ova crkva vezuje se za drugo pokrštavanje Srba na ovim prostorima. Prvo je počelo u prvoj polovini sedmog vijeka, a drugo za vrijeme prosvjetitelja Kirila i Metodija, njihovih učenika Klimenta, Nauma, Angelarija i drugih. Crkva je na obodu seoskog groblja, a mnogi mještani svjedoče da su prilikom gradnje porodičnih grobnica, u zemlji nailazili na zidove koji ukazuju da je nekada tu postojao mnogo širi crkveni kompleks o kome se za sada skoro ništa ne zna.