Nikada ne treba da zaboravimo da je prije svega pozorište igra, kaže Dejan Projkovski koji je režirao Šekspirovu „Buru” za Crnogorsko narodno pozorište. Ovaj mag od Makedonskog narodnog teatra, kako glumci i reditelji doživljavaju Projkovskog, smatra da je predstava kojom se otvara nova pozorišna sezona u CNP-u, zaista Šekspirov testament. U razgovoru za „Dan” otkriva da vjeruje da Šekspir govori kroz „Buru” da je jedino važno da sačuvamo imaginaciju i dijete u nama koje može svaki put da se ponovo zaigra i izmisli neku novu igru.
● Zašto „Bura” u Crnoj Gori?
- „Bura” se poklopila sa repertoarskom politikom CNP-a, a, ja sam uvijek spreman za Šekspira. On je za mene velika radost, on je moj veliki učitelj. Na kraju, „Bura” mi se čini idealnom, jer mislim da ona u sebi nosi sva bitna pitanja: Šta je to teatar i teatarska trupa; šta je java a šta je san? Takođe, posjeduje i treću realnost - pozorišnu iluziju. Zato mislim da smo odabrali pravi tekst. Kad radite dva, tri mjeseca, kao što smo mi radili ovaj tekst, preispitujete sebe, profesiju, pozorište, postavljate sebi pitanje šta znači ta „crna kutija” (pozorišna scena), šta je to svijet... I, naravno, Šekspir uvijek govori o velikim temama, poput one šta znači praštati. Pokazuje nam da je život veliki krug i da na kraju nije važno ko je u pravu, nego da je važno da naučimo da praštamo. Ako to ne savladamo nećemo znati kako voljeti čovjeka. Svi ti likovi „Bure” traže ljudsko u čovjeku. Zapravo, mislim da je „Bura” jedna velika potraga. Prospero mi liči na Šekspirovog Diogena koji „traži čovjeka da ga nađe”. Ovo su, mislim najviše, emotivni razlozi zašto je izbor pao na ovu dramu.
● Da li se poklapa sa Vašom maksimom da je glumac inspiracija sam po sebi?
- Uvijek imam generalni koncept kad radim predstavu i veoma mi je važno sa kojim ljudima radim. Pokušavam da uzmem sve te energije, svu glumačku imaginaciju, da to ne bi ispala samo još jedna predstava koju smo postavili na scenu. Mislim da je ova „Bura” moguća ovakva kakva je, samo ovdje u CNP-u, samo zbog ovih divnih ljudi koji su mi svakodnevno budili nadu. Čovjek je srećan kad nađe ljude koji pozorište imaju u sebi. Lako je pričati o pozorištu, teško ga je živjeti.
● Kako je moguće da živimo tako zanimljivu, bremenitu stvarnost – od Makedonije pa nadalje, a da imamo malo tekstova koji govore o tome?
- Mislim da smo preskupo platili postmodernu, i što se tiče i dramaturgije i što se tiče pozorišta. Sve nam je postalo lako i moguće, ta elementarna dramaturgija kao da nam je olakšala stvari. S druge strane, mladi tekstopisci, kao jedan koji mi je poslao nedavno dva, tri teksta, bave se nezanimljivim temama, kao da svaki dan piju kafu na Ajfelovom tornju. To me ne zanima, jer, prvo, ne zna da napiše ništa o tome zato što nikad nije bio tamo, niti tamo pije kafu. Kad razmislimo o klasici shvatimo da su to velike teme koje nas se sve tiču. A, to je vrlo važno. Zapravo, sada se cijelo evropsko pozorište vratilo velikim temama, vratilo se čovjeku. Ono što nije u stanju ni film ni televizija, ima teatar, a to je živi glumac na sceni. Uvijek bježimo i uvijek tražimo nove puteve, ali se uporno vraćamo Piteru Bruku i njegovom „jedan gleda a drugi igra”. Šalim se često sa kolegama sa filma – oni sada pričaju o 3D , a ja im uvijek kažem da smo mi u pozorištu uvijek u 7D. To je živa emocija, umjetnost koja se u trenutku stvara.
● Da li je to magična moć koja Vas privlači sceni?
- Da, upravo to.
● Iz Makedonije nam dolazi teatar koji fascinira zrelošću i visokim nivoom. Makedonska scena je jedinstven primjer na Balkanu i šire.
– Nekoliko stvari je u pitanju, ali mislim da je najznačajnije što je Makedonija zemlja sa ozbiljnom pozorišnom tradicijom. Već se pojavljuje treća generacija pozorišnih reditelja. Vrlo je važna i repertoarska politika, to jest velika pozorišta uvijek pronalaze prostor za mlade, kojima je tako omogućeno da, na kraju krajeva, naprave i lošu predstavu, ali da su sigurni da imaju gdje da eksperimentišu. Mislimo da je najznačajnije da nekome damo malu scenu i dva glumca i, napraviće nešto. Kad bi to bilo tako lako svi bismo tako radili. Dakle, ta otvorenost pozorišta je vrlo je značajna. Imamo u Skoplju MOT festival, pandan BITEF-u, imamo i Bitola Šekspir festival, pa tu je i Ohridsko ljeto, zaista velika kulturna manifestacija. Ta komparativnost je strašno važna, mogućnost da možemo da se uporedimo, ne sa boljim nego drugačijima. I naravno, mnogo je bitno to što nam dolaze autori sa strane koji nam pokazuju različiti pristup pozorištu, sceni, tako da kod nas postoji otvorenost. Generalno, imaju mnogi taj pristup, poput Slovenije na primjer. No, na Balkanu ima još sredina koje su zatvorene. Na primjer, vaši glumci su otvoreni, oni su srušili sve barijere ispred sebe i jedino što treba da rade je da u trenutku istražuju što je veoma važno. Koliko god bježimo od avangarde, ona vuče klasično pozorište da bude različito. Rekao bih da je avangrada nužno zlo svakog nacionalnog pozorišta.
● Kao reditelj koji ima veliki staž na scenama po Evropi možete odgovoriti koliko smo, i da li smo, daleko od evropskog teatra u ovom trenutku?
- Nismo daleko. Kad sam radio „Opasne veze” u Rusiji shvatio sam da je njihovim glumcima veoma interesantan naš pristup pozorištu. Smatram da je veoma važno da svako stvara svoju tehniku rada, svoj način promišljanja teatra, da se upozna sa svakom stranom teatra. Ono što je glavno je da shvatimo da je dan premijere tek početak života jedne predstave, nikako kraj. To treba jednom da naučimo. Jer, na taj dan jedan komad se rađa i treba mu omogućiti da živi.
● O čemu razmišljate kad završite rad na jednoj predstavi?
- Uvijek sam se pitao šta znači uraditi dobru predstavu. Kad sam bio mlađi razmišljao sam ko će doći da vidi moj komad i kome je on važan. Shvatio sam da čovjek, ali i predstava, treba da imaju sreću da bi našli svoju publiku.
● A, da li treba pogoditi i politički momenat?
- Prestao sam da se bavim politikom „sada i tu”, zato što je ona prolazna. Shvatio sam da treba da pravim predstave za ove ljude koje vidimo svakog dana na ulici... I, kad sam radio „Hamleta” mislio sam da smo svi kao Hamlet – ljudi koji nose svoje želje, sumnje, snove kao i taj čuveni danski princ. Publika se uvijek vraća kad prepozna pravo pozorište. Uvijek kažem studentima kako publika u jednom trenutku prepozna neki kvalitet. Koliko nam pozorište uzme toliko nam i vraća. S.ĆETKOVIĆ
Tri pisca za Nojevu barku
● Kako ste počeli ostvarićete svoj san – da postavite sve Šekspirove komade za nekoliko godina. Ima li još nešto u čemu biste voljeli da se oprobate?
– Za mene su Šekspir, Dostojevski i Čehov najveći autori.Svaki slobodni trenutak provedem čitajući ih. Jedan veliki bugarski profesor, Azarjan, koji je bio genijalni poznavalac Čehova, godinu pred svoju smrt mi je rekao: „Jutros sam pročitao prvu scenu `Galeba` i znaš šta, pet, šest puta sam ga radio i sad shvatam da ga nisam uradio kako treba”. Nekako uhvatim se sa ovim velikim temama, a znam da je svaka predstava jedan od hiljadu načina da se ispriča velika priča. Kad sam radio Gorkog, „Na dnu” rekao sam sebi kako sam zaboravio kako je on izuzetan pisac. Šekspir, Dostojevski i Čehov su pisci koje treba sačuvati na novoj Nojevoj barci da nam ispričaju priču o smislu, postojanju, našem svijetu i pozorištu.
Piperski zet
● Pored pozorišnog angažmana, za Crnu Goru ste vezani i sudbinski...
– Da, moja supruga je porijeklom iz Pipera. Njen otac je bio vojno lice, pa je ona rođena u Makedoniji, ali čuva svoje korijene.