Skulpture, instalacije, video-radovi, plakati u Dvorcu Petrovića na Kruševcu čine postavku zajedničke izložbe četiri člana porodice Kojić – vajara, oca Slobodana; vajarke, majke Miroslave; grafičarke kćerke Smiljane i vajara, sina Stevana. Ovo četvoro akademskih umjetnika, koji dolaze iz Vojvodine, poznati su i u Crnoj Gori, naročito stariji Kojići, jer je Slobodan Kojić bio dugogodišnji profesor na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti, dok je supruga Miroslava Kojić predavala na nikšićkom Filozofskom fakultetu.
Izložbu je otvorio njihov kolega vajar, mr Nenad Šoškić, direktor Centra savremene umjetnosti Crne Gore, koji je organizator ove neuobičajene izložbe, ističući da je „ova izložba na svaki mogući način donijela radost u Dvorac Petrovića”. Jer, ističe Šoškić, riječ je o umjetnicima koji zauzimaju visoko mjesto na regionalnoj i evropskoj umjetničkoj sceni, o čemu govori veliki broj priznanja i nagrada koja su za svoje radove dobili Kojići.
Iako je počela da studira vajarstvo na Cetinju, Smiljana Kojić se na drugoj godini studija opredijelila za grafiku, koju je nastavila da studira u Beogradu. Predstavila se video-radovima, jedan je konkretno posvećen aktuelnoj svjetskoj izbjegličkoj krizi, dok je drugi apstraktan, koji prikazuje frejmove kao kada nastane prekid programa na TV ekranu, a koji se stalno ponavljaju.
- Drugi rad je apstraktan, i njime zaista jesam željela da izazovem negativnu emociju, jer meni ona prava linija na kraju, a za koju smo u školi učili da je beskonačna, jer sam htjela da pokažem kako se ja osjećam kada razmišljam o beskonačnosti i da to u meni budi strah. Naravno, tokom života, kao i svi imala sam pozitivne i negativne emocije, i naravno da svakoga može da asocira na nešto sasvim drugo – kaže Smiljana Kojić.
Zanimljivo je i da rad posvećen izbjeglicama, odudara od njenog dosadašnjeg opusa.
- Uvijek dosad sam se čudila umjetnicima koji se bave politikom, a meni to nije bilo blisko. Međutim, kada sam postala majka promijenila sam se, i sve ono nezadovoljstvo koje sam i kao djevojka osjećala kada su u pitanju negativne pojave koje nas okružuju i ono negativno što se dešava u svijetu, kao da su se duplirale rođenjem djeteta. Jer, sve ono što me nekada smetalo sada me duplo iritira – kaže Smiljana.
Dodaje i da nakon što je diplomirala grafiku, više nije uradila nijednu grafiku. Važno je, dodaje ona, da ste školovani, a poslije možete da radite što želite, jer ne postoje ograničenja. Spona između njenih, i radova članova njene porodice, a koji su u svemu različiti, ona vidi u činjenici da svi pripadaju savremenoj umjetnosti.
Vajar Slobodan Kojić, osnivač Internacionalnog simpozijuma skulpture u terakoti TERRA u Kikindi, kaže da mu pričinjava veliko zadovoljstvo ova izložba na kojoj pored njegovih radova izlažu njegova supruga, sin i kćerka. „Posebno mi je drago što se veoma razlikujemo, jer to pokazuje da nismo bili od onih roditelja koji su nametali svoje stavove i gledišta“, kaže Kojić i dodaje:
- Kada je moj rad u pitanju pokušao sam da ostanem dosljedan svom stavu prema materijalu. Pošto živim u gradu u kome je glina lako dostupna, želio sam da pravim skulpture na kojima će materijal ostati dosljedan svom karakteru, a gdje ću ja kao autor biti prisutan, ali ne u prevelikoj mjeri. Pokušao sam da dođem u saglasje sa glinom, i da tu pokušam da pronađem neko zadovoljstvo – kaže Slobodan Kojić.
I supruga, vajarka Miroslava Kojić ovu izložbu posmatra s posebnom emocijom jer su istovremeno u istom prostoru postavljeni radovi svih članova porodice, i jednostavno kaže - „ovo mi je najljepši i najsrećniji dan u životu, jer sam poslije toliko godina da mogu sa svojim suprugom i djecom da izlažem na jednom mjestu“. Kako dodaje, iako je u njihovom životu umjetnost uvijek bila prisutna, nikada svoje potomke u djetinjstvu nisu obučavali i ni na koji način time opterećivali. Potencira i da su svi četvoro pored toga što aktivno izlažu i likovni pedagozi. Ona se predstavila skulpturama-instalacijama u terakoti, ali, koje se u velikoj mjeri razlikuju od onog što je predstavio njen suprug.
- Kikinda je više od 100 godina poznata po kvalitetnom crijepu, i to ne samo na Balkanu, već i šire. Nekada je to bio najveći proizvođač crijepa, koji je za svoj proizvod davao garanciju 100 godina. Ove skulpture napravljene su od kepova. Kep je poluproizvod crijepa. Najprije se napravi mašinom kep, a onda to ide pod presu i tako nastaje crijep. Međutim, ja sam radila sa tim kepom, prije nego ga je presa uzela pod svoje – objašnjava Miroslava Kojić.
Vajar Stevan Kojić predstavio se zanimljivim instalacijama, koje u velikoj mjeri korespondiraju sa pričom o očuvanju okoliša i obnovljivim izvorima energije.
Postavka će biti otvorena do 11. novembra.
Ž.J.