Tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore, povodom najnovijih tragičnih dešavanja na Kosovu, organizovala je tematsko veče pod naslovom „O Kosovo, grdno sudilište”, u Duhovnom centru „Simeon Mirotočivi”, na Nemanjinoj obali.
O zbirnom simbolu neprekidnog srpskog stradanja, o „nesreći na Kosovu koja je obasjala cijelu srpsku narodnu i umjetničku poeziju”, govorili su svojim pjesmama i prilozima pjesnici, istinski čuvari svetog duhovnog kosovskog plamena, članovi UKCG, Novica Đurić, predsjednik UKCG i Milica Kralj, urednica tribine.
– I nanovo, po ko zna koji put, srpski pjesnik iz Crne Gore, izriče svoju osudu zločina koji se neprekidno ponavlja i umnožava nad Srbima na Kosmetu i staje u odbranu najsvetijih sudbinskih nacionalnih znamenja, u odbranu slobodnog života na žertvenom žalnom polju. Njegoš, junak tragične misli, svaku današnju situaciju je već označio „Gorskim vijencem”, već je pjesničkom riječju, tom ,,iskrom tainstvenom” predočio srpski udes, tragizam Srpstva, koji se od onog Vidovdana 1389. preko svih buna, ustanaka, do Vidovdana 1914. i Principovog „plemenitog hica”, i Prvog svjetskog rata - pa nam je mjesto naše kobi i osvijetlio, markirao stihom „O Kosovo, grdno sudilište!” - kazala je, između ostalog, pjesnikinja Milica Kralj. Ona je istakla da ,,vjerujemo i znamo da Kosovo jeste izvorna i uvirna tačka našeg trajanja, najtrajnije i najstamenije porijeklo naše pjesme”.
– Mramorni stub na kome je pjesma uklesana u obliku je krsta; pridošlica jesi... znak je da su na srpsku zemlju zgazili; potom slijedi zahtjev da zastanu pred „uspravnim mramorom na Kosovu polju i odaju pomen kostima mrtvih. Kost kao i riječ simbolizuje trajanje, neuništivost i tragove u potomstvu. Riječ kao i kost brani od falsifikovanja, krivotvorenja i nacije, i zemlje i kulture i tradicije i pravoslavnih svetinja; sve ono što je živo, što živi i što će i u potomstvu živjeti zahvaljujući i vjeri i svjetlosnom plamu pjesničke suštine – kazala je ona.
Predsjednik UKCG Novica Đurić je pročitao svoj tekst koji je naslovio „Ni suditi rano, ni braniti prekasno”
– Kosovo je „grdno sudilište”. Svijeća i ognjište. Stratište i stradalište. Uplakane sestre, majke i nevjeste. Kosovo je siroče. Kosovu su porušene srpske svetinje. Ugašena ognjišta. Porušene i spaljene pravoslavne kuće i groblja. Kosovo je oteta zemlja. Kosovo je jedino mjesto na svijetu čiji su branioci nebesa naselili. Govorim sve ovo ovdje na temeljima svetih Simeona i Save, na Nemanjinom gradu, razimenovanom i razgrađenom, oburdanom kao što vjekovima oburdavaju najbjelju i nasvjetliju kulu Kosovsku, onu koja je bila vidikovac i stražarnica za svakog Srbina i Crnogorca na Kosovu i Metohiji koji progovarahu i odazivahu se kapom crnogorskom i zaklinjahu Lazarevom kletvom. Znali su Petrovići zašto je Kosovo i Metohija neprocjenjivo za pravoslavlje pa su svoju pastvu učili kako zemlja pripada narodu da bi narod postojao i opstao na zemlji rodilji i zemlji plodilji. I Gospod je zavjetovao da čovjek mora ostati u svoj zemlji kako bi zemlja bila naša, kako bi je svi naši domovi sjali oko Pećke patrijaršije koja najduže pamti i čija svjetlost s Božjom se miluje – kazao je on. Đurić je dodao ,,i Kosovo je do vremena onog strašnog kad je oburdana kapela cetinjskom Tajnovidcu na Lovćenu bio prag svake kuće u Crnoj Gori, najveća duhovna i moralna uzdanica, srpsko stablo čiji je jedan korijen u Prizrenu, a drugi na Cetinju”.
– Kako je to stablo sve više razvijalo svoje korijenje ondašnja komunistička vlast u Podgorici i mentori iz Vatikana procijenili su da će se Kosovo i Metohija najlakše srušiti ako se prije toga sruši Njegoševa kapelica. Danas su u istom statusu, na istim mukama, i Njegoš i njegovo Kosovo i Metohija, čamuju u strahu i mraku nadajući se da je velika Božja pravda i da ono što su prađedovi ostavili unucima, ukršteno i osveštano, ne može bilo kome biti poklonjeno, predato niti dato na upravljanje. Jer Kosovom i Metohijom jedino vladaju svijetli ratnici. Svaka Tajna večera, sem one Lazareve, je još jedna tajna izdaja bez blagoslova naših svetaca. Ne bude li tako biće po onoj Lazarevoj: „Rđom kapo dok mu je kolena”. Zato ne treba suduti rano, ali ni braniti kada bude prekasno – zaključio je Đurić.
– Poezijom se ne brani Kosovo. Njome se samo ostavlja svjedočanstvo. Takođe moram istaći da bez Rusije nema ni razgovora o Kosovu – kazao je, između ostalog, pjesnik Ranko Jovović. Veče je počelo minutom ćutanja povodom ubistva političara Olivera Ivanovića.A.Ć.


Čitali poeziju

Nadahnuto, emotivno i duboko svoje stihove i impresije čitali su pjesnici, članovi UKCG: Todor Živaljević Velički, Veselin Rakčević, Andrija Markuš, Ljubisav Bjelić Morački, Milojka Jovović, Slobodan Vučinić, Perivoje Popović, Bećir Vuković, Hadži Radovan Radović, Slobodan Milić, Nikola Nenezić Čudesni, Garo Brajković, Miljan Nikolić, Mijo Janković, Božo Vučić Božan i Radivoje Zdravković.