Roman „Neko se uselio u onu staru vilu” najčitanijeg pisca za djecu na ovim prostorima, Uroša Petrovića, koji je neposredno pred Sajam knjiga u Beogradu objavila izdavačka kuća „Laguna” ovjenčan je tradicionalnim priznanjem koje ULUPUDS u okviru ove manifestacije dodjeljuje za najbolju ilustraciju. Nagrada je otišla u ruke Aleksandra Zolotića, koji je ilustrovao ovaj po mnogo čemu neobičan roman u zagonetkama Uroša Petrovića, velikog majstora zagonetnih pustolovina i ostalih mozgolomnih zavrzlama!
Pored ove nagrade, naš sagovornik je za svoj rad nagrađen obiljem nagrada i priznanja, kako u oblasti književnosti, tako i fotografije, a među najnovijim je i „Nagrada za igračku godine”, koju je dobio drugi put.
• Vaša tek objavljena knjiga ovjenčana je jednom lijepom, prestižnom nagradom. Kako ste doživjeli ovo priznanje?
– Po drugi put dobijam nagradu za „Igračku godine”, i to mi je posebno drago. Knjiga je zapravo roman u zagonetkama. Veoma lijepo je ilustrovana i to je žiri ULUPUDS prepoznao i nagradio Aleksandra Zolotića. Knjiga je zbog svega toga dobila jednu novu dimenziju, prosto te vuče da je pročitaš i otkriješ tajnu. A, tajna se nazire već u prvom crtežu koji je na naslovnoj strani. Ono što se dogodilo sa knjigom ja sam i očekivao da će se dogoditi. Iako je izašla tek nedavno, ja sam već dobio toliko „pokušaja” da se razriješi poslednja zagonetka. Mnogo se radujem što je još uvijek ostala neriješena. Volio bih da to još potraje. Kao i kod mojih prethodnih knjiga, rješenja se čitaju kao u ogledalu, tako da ko hoće da razriješi misteriju mora malo da se pomuči. Ovo je zbog svega toga zaista jedna knjiga od sedam do 107 godina. Nije to nikakva laž koju smo tek tako stavili u katalog, već se ispostavilo da je jednako važno i odraslima, kao i djeci kojoj je važno da putujući kroz pustolovine uma razmišljaju i razvijaju svoj mozak, da ga - održe. Nekad je čak potrebnije nego i djeci. A, ono što je činjenica je da misterije mnogo brže nego odrasli rješavaju devetogodišnjaci. Raduje me činjenica da i jedni i drugi te moje misterije s jednakim žarom razrješavaju i odrasli i djeca i to je lijepo vidjeti. Najviše volim kada mi na zakazani književni susret dođe šarolika publika jer onda mogu da pratim jednu čudesnu utakmicu gdje se stariji i djeca s velikim žarom nadmeću u odgonetanju tih glavolomki koje smišljam. Rezultat je obično 7:3 za djecu i dobro je što je tako. Da je obratno trebalo bi da se zabrinemo.
• Kao i za knjige nagrađivani ste više puta i u oblasti fotografije, koja je, može se reći, još jedna Vaša i profesija, i ljubav. Kako mirite ova dva stvaralačka svijeta?
– Fotografija je moja velika ljubav. Ne spadam u one ljude koji završe svoj posao i idu kući. Kad fotografišem uzgred pišem novu knjigu, a kada krenem put knjige, na neko književno veče, latim se nerijetko i fotoaparata. Kad držim predavanja, radim i jedno i drugo i treće. Volim da putujem, volim da obilazim razne krajeve. Knjige su mi izašle na šest jezika, predavanja držim u deset zemalja. Mada, ipak najviše volim da putujem po ovim našim krajevima. Ljudi su nekako otvoreniji, a to je za jednog pisca i fotografa postalo velika blagodat. Nekako je zapadna Evropa danas postala pomalo hladnjikava što se tiče ljudi, a čini mi se da ovdje čak i predjeli imaju više boja i mirisa nego na Zapadu.
• Šta je presudilo da u nizu Vaših interesovanja upravo književnost odnese pobjedu?
– Mislim da je neočekivani usud mog prvog romana „Aven i jazopas u Zemlji Vauka” odlučio umjesto mene. Ta knjiga je odlutala, našla se na pravom mjestu u pravo vrijeme, te sam dobio jedno pismo iz Novog Sada. Autor tog pisma, koje bi već odavno požutjelo da nije bilo elektronsko, danas piše pogovore za moje knjige, i nosi lavovski dio odgovornosti za moje okretanje ka književnosti kao primarnoj umjetnosti.
• Kako komunicirate sa čitaocima? Kako biste zapravo profilisali svoje čitaoce, budući da pišete za djecu, ali Vaše knjige čitaju i mali i veliki?
– Mnogo ljudi srećem na predavanjima, književnim susretima, čak i na naoko besciljnim lutanjima – neprocjenjivo! Pa, sve likove iz knjiga sam upoznao uživo, i one koje sam u knjige uveo svjesno, i one koji su tu naoko pojavili sami, niotkuda. Dobijam od čitalaca tridesetak elektronskih pisama nedjeljno. Već sam poredio internet sa neuronskom mrežom planete, ovo se nadovezuje i uliva u istu priču. Događa se nešto čemu se niko nije nadao. Moji čitaoci su pametni i radoznali! Čini mi se da je to jedini zajednički imenilac onih koje srećem i koji kažu da čitaju moje knjige. Inače, po svemu ostalom su šaroliki i raznoliki, polom, uzrastom, lokacijom...
• Na čemu trenutno radite? Možete li našim čitaocima da otkrijete temu Vaše buduće knjige?
– Ne samo književnu temu, već i napisanu knjigu. Ona je već u fazi ilustrovanja, a ilustruje je Aleksa Gajić, koji je autor jedinog našeg dugometražnog crtanog filma.
M.MILOSAVLjEVIĆ

Kud knjiga, tu i Uroš

• Vaše knjige se sve više prevode širom svijeta. Gdje se sve čita Uroš Petrović?
– Knjige su mi do sada izašle u Italiji, Grčkoj, Sloveniji, Mađarskoj, Češkoj, Makedoniji i u planu su pregovori za Rumuniju i Švedsku. Imam i knjigu na engleskom, ali je objavljena van engleskog govornog područja. Predavanja držim najčešće u Sloveniji i regionu, ali i u Švedskoj i Danskoj, i Italiji. Baš sam se naputovao.