„Pljevaljske novine’’ i ostala crnogorska štampa, pored ostalih noviteta, bilježe i potrebu građana Pljevalja za “dodatnim bocama kiseonika” u novembarskim i decembarskim danima. Ako su i približno tačni podaci koje bilježi ekološka statistika, otvara se pitanje: kako razviti model ekološke ekonomije, s jedne, i humani razvoj Pljevalja kao energetskog basena, s druge strane?
Kao odgovor na ovo pitanje mogu nam poslužiti rezultati istraživanja u okviru projekta “Održivi razvoj i zaštita životne sredine” (Ekološka ekonomija - sitem uravnoteženih ciljeva: ekonomskih, ekoloških i etičkih). To je svojevrsna ekološka agenda: Evropska unija (EU) 2020. koja može poslužiti kao putokaz kreatorima ekonomske politike u Pljevljima i Crnoj Gori u osmišljavanju strategije, vizije i misije budućeg privrednog razvoja, kako bi se izbjegle greške iz prethodnog perioda.
Pošto se privredni razvoj Pljevalja bazira na energetici, negativne posledice ove privredne djelatnosti, posebno su apostrofirane konceptom ‘’Održivog razvoja i zaštite životne sredine”.
Ispunjenje kriterijuma definisanih pomenutim dokumentom postaje ‘’viza” postranzicionim zemljama za ulazak na tržište EU. Licitiranja o (ne) prihvatanju nema.
Šta su osnovne poruke ovog projekta? Konceptom održivog razvoja definisano je 27 principa, od kojih se posebno izdvaja ‘’Indeks humanog razvoja’’ (HDI).
Njegova najbitnija odrednica je: ‘’Održiv razvoj je razvoj koji treba da omogući zadovoljenje sadašnjih potreba, ali bez ugrožavanja mogućnosti zadovoljavanja potreba budućih generacija”. U tom smislu vizija održivog razvoja se zasniva na prethodnom iskustvu i budućoj praksi, a temelji su joj: ekonomski, ekološki, socijalni, kulturološki i politički razvoj
(sprečavanje ugrožavanja ljudskih prava i demokratskih sloboda).
U daljem tekstu se navodi da su strateški zagađivači životne sredine: iskorišćenje voda, emisija sumpordioksida, emisija azotnih oksida, emisija ugljendioksida, emisija otpadnih voda i emisija gasova staklene bašte.
Kreatori ovog dokumenta su taksativno nabrojali privredne subjekte, najveće zagađivače, od kojih izdvajamo: rudnike sa površinskom eksploatacijom, termoelektrane, elektroprivredu i cementare. Tako, npr. kod rudnika sa površinskom eksploatacijom izraženi su eko -krivci: ugljendioksid, sumpordioksid, azotovi oksidi, prašina od pijeska itd. Termoenergetski objekti su najveći zagađivači koji oslobađaju SO2, NO2, CO i čestice pepela.
Kao mjere zaštite koncept predviđa: ekofiltere, visoke dimnjake, izbor geografski (klimatski) povoljne lokacije, rekultivaciju deponija pepela i odlagališta jalovine, zamjenu hidrauličnog transporta pepela i ekološko upravljanje otpadnim vodama.
Studija održivog razvoja ističe da su na teritoriji bivše SFRJ u termoenergetskim objektima ugrađeni ekofilteri, konstrukcionih karakteristika prije 1970. godine... Ne navodeći koji su to objekti, ali uz napomenu da je njihova ekološka efikasnost daleko ispod sadašnjih standarda EU. Tu se prvenstveno misli na efikasnost odvajanja pepela iz dimnih gasova.
Evropska unija je promovisala koncept ,,zagađivač plaća” kroz uvođenje ekološke takse. Druge mjere za zaštitu životne sredine odnose se na supstituciju tradicionalnih sirovina alternativnim, razvoj novih tehnologija ( ekološki čistih), ekonomskim podsticajima itd.
Otišlo se još korak dalje.
Kao primjer uzornog eko-pazitelja u grupi bivših, istočnoevropskih zemalja navodi se Čehoslovačka, koja je ,,preteča” koncepta zagađivač pl aća, jer je prva otpočela ekonomskim instrumentima da štiti životnu sredinu (krajem 60-ih godina 20. vijeka uvedene su ekološke takse), a nakon nje bivša DDR.
Na kraju, ali ne manje važno, kreatori koncepta održivog razvoja savjetuju političarima, menadžerima, akcionarima i društvu u cjelini: prije usvajanja Strategije privrednog razvoja procijenite stvarne dobitke i gubitke vizionarskih projekcija, kroz INDIKATOR STVARNOG EKONOMSKO-TEHNOLOŠKOG PROGRESA ( dvaput mjeri- jednom seci). Šta ovaj indikator znači?
Opomenu kreatorima strategije da se napredak jedne zemlje ne mjeri samo kroz jedan pokazatelj- dosad u ekonomiji poznat kao DBP ( bruto domaći proizvod). Ekološka ekonomija svoju efektivnost- efikasnost mjeri sa 25 parametara sadržanih u indikatoru. Zbog ograničenosti teksta, napominjemo da on počinje s ličnom potrošnjom, gubitkom slobodnog vremena, migracijom stanovništva, ekonomijom zdravlja ( troškovima liječenja), gubljenjem poloprivrednog zemljišta, flore i faune, raspadom porodice ( virtuelna-internet porodica), raubovanjem geološki neobnovljivih resursa, zagađešću radne i životne sredine….itd.
Ilustrativno je zapažanje da jedna opština, region ili država, mogu imati rast DBP, a da se kvalitet života građana pogoršava. Kao najčešće razloge za to istraživači navode odsustvo fundamentalnih odrednica privrednog razvoja, kao što smo napomenuli: ekološku komponentu, socijalnu, kulturološku i političku.
Mala digresija- zar se to Pljevaljskom basenu ne može desiti?
Mnogo je ekonomsko-ekoloških eksperimenata u opštini kao što su Pljevlja. Odsustvo osmišljene strategije privredno razvoja pljevaljske opštine neće moći izdržati ekonomsko-ekološki test, prema kriterijumima EU i međunarodnih standarda rentabilnosti.
Koncept održivog razvoja nas opominje- nepromišljena strategija privrednog razvoja, uz odsustvo ekonomsko-ekološke komponente, može postati takva sila, koja mjerena prema 27 parametara indikatora stvarnog ekonomsko-tehnološkog progresa, može se upoređivati sa silama stihije.
Piše: prof. dr
Sreten Ćuzović