Pi­še: Mi­lu­tin MI­ĆO­VIĆ


U tranzicionim zemljicama i državicama, može ubrzano da se stekne jedno opasno iskustvo, a to je, - ostajanje bez temelja. Ko hoće da stekne to iskutvo, treba da živi u nekoj tranzicionoj državici, - recimo, može slobodno da odabere crnogorski Montenegro. Takvih državica već ima dosta i u našem balkanskom prostoru, ali, recimo, neko će prije da odabere Montenegro zbog njegovih prirodnih ljepota, i što je ljepše i lakše iščezunuti tu, nego negdje drugo. Ovdje se inače, pričaju zavodljive priče o „velikim integracijama“ kao nekom novom spaseniju. Samo ozbiljniji ljudi, a njih je uvijek malo na broj, znaju , da su , kod nas „velike integracije“ eufemizam, za nestajanje malih narodića i malih državica. U kolektivnom, entuzijazmu, koji pristanu da žive bez temelja, neće ni primijetiti kad će nestanuti. Možda je to neko rješenje? Novi varvarizam, pod maskom civilizacije? Pa varvari nijesu bez inteligencije i brzih rješenja. I oni znaju da je temelj preteško nositi i da je to u civilizacijskoj složnosti - bezizlazna trauma. A mnogi se osjećaju „slobodni“, ako nemaju te obaveze prema temelju i temeljnom identitetu.
Baš zato, riječ – temelj, ne podrazumijeva tranzicioni rečnik, ni tranziciona psihologija. Ekzorcizam tranzicione obrade, podrazumijeva bezbolno ostranjenje iz duše tog smisa, a potom i te riječi. U tranzicionoj psihologiji, temelj se ne pominje, kao što se ne pominje kanap u kući obješenog.
Pogledajte entuzijaste „evroatlantskih integracija“ u Crnoj nam Gori,- svaki je pokopao čovjeka u sebi, i nastavio da živi, kao da ništa nije bilo.
Pogledajte simboličke poteze tih cinično odlučnih tranzicionista, hibridnih ostataka komunističke internacionale. Za 200. godišnjicu Njegoša, „okrečili su mu grob“ koji su napravili jugoslovenski internacionalisti, razrušivši njegovu temeljnu (za)misao – crkvu i grob u njoj, na najvišoj visini crnogorskoj i srpskoj. Lokalni crnogorski tranzicionisti, mogu samo da „okreče“ ono što su im sagradili prethodnici - koji su nasijali crnu nam zemlju grobovima braće od „Vezirovog do Zidanog mosta“ i nastavili da žive, kao da ništa nije bilo. A poubijali su, strasno, kainovski - najbolje, najobrazovanije – samo treba pogledati njihov spisak i fotoalbum i da se postidimo na što smo spali.
Tu strašnu istoriju, i temeljnu priču našeg dvadesetog vijeka, ispričali su živi svjedoci, mučenici, - koji su pismenost i razumijevanje sudbine čovjeka i naroda, stekli u direktnom učešću u životu-stradanju. Univerzalna i temlj(na) znanja stekli su na toj vatri. A na našim univezitetima, te žrtve nijesu udostojene ni pomena- i generacije su ostale bez temelj(nog) znanja - sasvim pripremljene za uspješnu tranziciju i nihilizaciju svega bitnog.
Evo već trideset godina, kako su kosti 23 mitropolita zetska i crnogorska (u razdoblju od vremena Ivana Crnojevića (kraj 15. v.) do vremena Petrovića (kraj 17. v.) ,čamile po cetinjskim podrumima u razdrtim vrećama i pocijepanim kartonima, iskopane iz nekropole na Ćipuru. Tek juče ih je opet sahranio Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije sa sveštenstvom.
Te kosti, koje su temelj Crne Gore, ništa nijesu značile tranzicionistima, koji se po programu odriču temelja. Probali su da ih „ukomponuju“ u neki „novocrnogorski tranzicioni projekt“, ali se kosti nijesu dale. Na kraju, primorale su i ravnodušne tranzicioniste, da ih skinu s duše, i vrate se tamo gdje su i bile – na Ćipur. Njihova imena i ovdje da pomenemo i da se pomolimo za njihov pokoj, i da se pomolimo da se oni pomole za nas i za Crnu nam Goru. Vječnaja pamjat: 1. VISARION I (1484–1491)2. PAHOMIJE I (1491)3. VAVILA (1494)4. GERMAN II (1496)5. ROMAN (1520)6. PAVLE (1530)7. ROMIL I (1530–1551)8. VASILIJE I (1532)9. NIKODIM (1540)10. AKARIJE (1550–1558)11. DIONISIJE (1558)12. ROMIL II (1559)13. RUVIM I (1561)14. PAHOMIJE II (1568–1573)15. GERASIM (1573)16. VENIJAMIN (1582–1591)17. STEFAN (1591–1593)18. RUVIM II (Njeguš) (1593–1639)19. MARDARIJE I (1637 -1647) 20. VISARION II (1647–1654) 21. MARDARIJE II (1654–1661)22. VASILIJE II (Veljekrajski) (1685)23. VISARION (Borilović Bajica) (1685–1692).
( Autor je književnik)