Piše: Nik Gašaj


Ideja o pravnoj državi, odnosno o vladavini prava, vezana je za jedan od najvećih problema čovjeka, za pitanja organizovanja vlasti. Naime, priroda vlasti i priroda čovjeka su vrlo problematične kategorije. Vlast je koliko nužna toliko i opasna pojava, jer je sklona enormnom širenju, a čovjek, kao nosilac vlasti i nesavršeno biće, sklon zloupotrebi vlasti.
Osnovni problem je uvijek bio na čemu vlast treba da se zasniva i kako treba da se vrši a da bude u opštem interesu građana. Time se problem njenog ograničavanja u osnovi svodi na pitanje – kako spriječiti njeno privatizovanje u bilo kojem obliku. Stoga, koncept pravne države je jedan od najozbiljnijih pokušaja koji i danas teško da ima ozbiljnu alternativu. On je nastao u jednom širem evropskom kontekstu novog vijeka, kao izraz ideje o značaju zakona u uspostavljanju i funkcionisanju vlasti. Ovo stanovište pretpostavlja primat vladavine zakona spram vladavine ljudi, tj. ne pod čovjekom, nego pod zakonom. Platon je upozoravao da upravljači moraju biti“sluge zakona“, jer“u državi u kojoj zakon zavisi od vlasti upravljača i gdje on sam nema snagu, ja vidim da je spremna propast“. I Aristotel je naglasio da je „bolje poštovati zakon“, pored ostalog i zbog toga što on “nema strasti“, a ne „upravljača sa strastima“. Čuven je i Ciceronov iskaz da moramo biti sluge zakona kako bismo bili slobodni.
Pravna država poštuje čovjeka i građanina i shvata ga kao cilj, a ne kao sredstvo. Ne živi građanin za državu i radi države, već obratno – država postoji zbog i radi građana.
Jedan od važnih principa vladavine prava jeste univerzalizacija. To znači da pravne norme moraju biti univerzalno primjenljive i jednake za sve.
Pravna država je jedna emancipatorska ideja o opštoj pravnoj jednakosti, sigurnosti i predvidljivosti. Ona počiva na ideji da pravna pravila sve dok važe, imaju podjednaku obavezajuću snagu i za upravljače i za one kojima se upravlja. Suština prava s moralne i praktične strane, odnosno pravna načela su: pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati i svakome dati ono što mu pripada.
U vladavini prava najsuštinskiji sastojak je razumnost, ratio, kao i zahtjev da pravo mora voditi računa sa idejom pravde i pravičnosti, jer je to osnov svake dobre vladavine. S tim u vezi, poznato je pravilo:“Ne činiti nikada drugom ono što ne želite da vam drugi učini“. Ovo zlatno pravilo je rezultat traženja minimuma koji bi razumni ljudi morali da poštuju ako žele da žive jedni s drugim u miru i da sarađuju.
U pokušaju da se ostvari ideja vladavine prava, oni koji tome teže suočavaju se od davnina, a i danas, s nizom prepreka, kao što su: apsolutna vlast, partijska država, anomija, korumpiranost pravnog i političkog sistema (koju ne treba uzimati samo u onom uobičajnom značenju izraza podmićivanje, već u onom kako su ga shvatili veliki politički filozofi: korumpiranje – kvarenje sistema nastaje kad vlast favorizuje interese onih pojedinaca ili grupa koji vlast vrše, a na račun opštih interesa); autoritarna politička kultura; nedostatak demokratske tradicije; primjena načela vladavine prava na način koji potire samo to načelo; ideološko ili nacionalističko slijepilo, koje proizvodi netrpeljivost; nedovoljno znanje kojim bi se prišlo rješavanju nekih krupnih problema; nepotizam kadrovske politike, plemenska i konzervativnas svijest; partokratija, odnosno partijsko manipulisanje demokratijom, kao i pravni i politički monopoli.
Za ostvarivanje vladavine prava potrebno je više (pred) uslova i determinanti:
- izgrađivanje slobodnog i autonomnog društva, ograničavanje političke volje, a naročito samovolje, politička institucionalizacija, pluralistička demokratija, poliarhija, razvijeno civilno društvo, razvijeni parlamentarizam(da poslanici budu autonomni i slobodni, stručni i moralni, kao i da budu predstavnici naroda, a ne partijski glasnogovornici), kvalitetna nacionalna legislativa (tj. racionalna i umna pravila), kritička distanca prema sadržini pozitivnog prava, pravednost u stvaranju i primjeni zakona, jemstva za slobodu i sigurnost građana, vertikalna i horizontalna podjela vlasti i disperzija političke moći, nezavisno sudstvo, moralna autonomija, građanska hrabrost i veliko znanje pravnika, naročito sudija, kao i njihova međusobna podrška i solidarnost, brojna i uticajna srednja klasa, kao i izgrađivanje demokratske svijesti i demokratske političke i pravne kulture.
I da zaključim. U cjelini gledano, u zemljama u tranziciji Zapadnog Balkana, pravna država, odnosno vladavina prava, više je jedan ideal, čijem ostvarivanju valja postupno težiti, nego opipljiva stvarnost, više teorija ne­go prak­sa i vi­še ide­ja ne­go in­sti­tu­ci­ja ko­ja efi­ka­sno funk­ci­o­ni­še. Ona stvar­no na ovim pro­sto­ri­ma u svom “či­stom“ ob­li­ku ni­je mo­gu­ća. Do­du­še, ona mo­že bi­ti ma­nje ili vi­še re­a­li­zo­va­na, pa se mo­že po­sta­vi­ti pi­ta­nje od kog mo­men­ta de fac­to po­sta­je prav­na. Mo­ra po­sto­ja­ti od­re­đe­ni mi­ni­mum pa­ra­me­tra ko­ji pod­ra­zu­mje­va mo­del prav­ne dr­ža­ve, od­no­sno vla­da­vi­ne pra­va, is­pod ko­jih se ne smi­je ići, jer na­su­prot to­me, to bi bi­lo sa­mo pro­stor za ma­ni­pu­li­sa­nje ovom ide­jom.
(Autor je po­li­ti­ko­log)