Piše: Tamara Vukašinović


Kažu da su devedesete godine za zemlje Balkana bile godine uništenja i razaranja. Kažu i da su te godine odnijele brojne nevine živote i zavile cijele porodice pod plaštom tuge, u crno. To su godine kada sam ja rođena iako mi se ponekad čini da ih pamtim po pričama svojih roditelja i po pričama onih koji nisu bili te sreće kao i ja, da baš tih godina budu zaštićeni, nevini i naprosto blaženi u svom neznanju. To su godine kada se odlučivalo na ulicama i kada je snaga «mase» bila ta koja je imala presudnu ulogu. To su godine kada je sila hiljada okupljenih ljudi, ponesena svojom masovnošću, nezadovoljstvom i adrenalinom bila jedini način da se čuje glas naroda.
Danas živimo u drugom vremenu. Danas živimo u svijetu demokratije, u svijetu bezbroj nevladinih organizacija, u svijetu slobodnih medija i u svijetu u kojem svako ima pravo na svoje mišljenje. Ono što jeste najveći problem demokratije je činjenica da svako osjeća slobodu da takvo svoje mišljenje, bez ustezanja, iznese javno, ali zaboravlja na odgovornost izgovorenih riječi.
Danas živimo u zemlji čija je vlast izabrana na legalan, demokratski način, bez obzira da li je ta ista vlast nekome manje ili više draga. Danas živimo u zemlji gdje je narod taj koji odlučuje prostim činom izlaska na izbore i zaokruživanjem one opcije koju smatra najkvalitetnijom, a narod je i odlučio. Međutim, politika je igra, kao i sve drugo, ima svoje pobjednike, ali ima i gubitnike. Biti konstantan gubitnik je, razumljivo, poražavajuće za svakog pojedinca. Čini mi se da je još veći poraz ne zapitati se: «Zašto u ovoj igri ja nikada ne dobijam?» Odgovor je jasan-narod je odlučio tako. A zašto je narod odlučio tako? Zato što narod ne voli one koji su svoj život izgradili na kritikovanju drugih, već one koji su svoj život prostrli pred očima javnosti i proveli ga u činjenju svega da ova zemlja konačno stane na noge, nakon onoga što je preživjela u svojoj istoriji. To ne znači da na tom putu nije bilo grešaka, bilo ih je. Ali samo onaj koji radi ima kad i da pogriješi. Stajati u mjestu je jedini način izbjegavanja greške, ali i jedini način da ostanete gubitnik do kraja života.
Opozicione partije ponekad zaborave da žive u demokratiji i kao da se vraćaju u neka prošla vremena koja narod želi da zaboravi. Poslednja ideja koja se razvila u njihovim mislima je ideja uličnih demonstracija i na taj način skidanja trenutne vlasti. Ono što je interesantno je to da se demonstracije pripremaju za septembar, valjda čekaju da se svi organizatori vrate sa svojih ljetovanja i onako preplanuli kažu: ‘O-ruk’ i krenu na ulične igranke. Sujeta! Sujeta je jedina riječ koja može da opiše njihove porive za takvim okupljanjima. Sujeta je jedina osobina koja razdvaja gubitnike i pobjednike. Biti sujetan, znači uvijek gubiti. Crna Gora i sav njen narod su uvijek znali da odaberu pravu stranu. Možda se toga i plaše, a možda im naprosto sujeta ne da ni da misle o tom istom narodu.
(Autor je spec. sci iz poslovnog menadžmenta)