Pi­še: Mi­lan Mi­šić


Oni su ”stariji građani” (senior citizens) što je svugdje odrednica za one starije od 65 godina. Oboje su takođe u dobu u kojem se, bez obzira što se granice radnog vijeka svugdje pomjeraju naviše, odlazi u penziju. Umjesto toga, Hilari Klinton (idućeg mjeseca će napuniti 69) i Donald Tramp (71), bore se za jedan od najnapornijih poslova koji se mogu zamisliti: za posao predsjednika (i vrhovnog komandanta) najmoćnije političke, ekonomske i vojne sile svijeta.
Ko će u sledeće četiri (ili osam, maksimalno dva mandata), zanemarivati unuke (Klintonova ima samo jednog, Tramp osmoro), odlučiće se 8. novembra. Bude li to kontroverzni i lažljivi milijarder, Amerika će dobiti svog najstarijeg predsjednika ikad (prvi, Džordž Vašington, ustoličen je 1789), a pobijedi li Klintonova, umjesto starca u Bijeloj kući biće jedna starica.
Dobro, starost je danas drugačija nego što je nekad bila: nijedan od dva kandidata ne djeluje oronulo. Ili im se bar ne vide sijede kose: Klintonova je vještačka plavuša, dok Tramp nosi frizuru od sopstvene i usađene mu kose čije održavanje košta 3.000 dolara mjesečno.
Da li su njihove godine, godine u kojima su oboje prešli vrhunac svojih fizičkih i mentalnih sposobnosti (i kada mnogi vitalni sistemi popuštaju), prepreka za posao za koji konkurišu? To je pitanje koje sebi postavljaju ne samo Amerikanci, nego i ostatak svijeta. Jer pobjednik ove utakmice će, između ostalog, držati prst na crvenom dugmetu koji aktivira najveći nuklearni arsenal na planeti.
Ova dilema je u naročitom fokusu bila upravo minule sedmice, kada je Klintonova umalo kolabirala na komemoraciji 15-godišnjice napada Al kaide na Ameriku. Posle je saopšteno da je događaju prisustvovala uprkos upali pluća. Bolest koja nije baš uvijek bezazlena (naročito u njenim godinama) odbolovala je potom za samo tri dana, vrativši se u kampanju ”kao nova”, ali pitanje zdravlja predsjedničkih kandidata njenim oporavkom nije skinuto sa dnevnog reda.
Ono je ovoga puta aktuelnije nego što je bilo dosad zato što su se i ona i Tramp baš trudili da izvrdaju neformalnu obavezu koja je u predsjedničkim kampanjama uobičajena oko četiri decenije: da biračima stave na uvid svoje zdravstvene kartone.
Za gospođu Klinton to je bilo važno zbog potresa mozga koji je doživjela 2012, kada je pala u svom kabinetu šefice američke diplomatije. Uvjeravanja da to nije ostavilo posledice nisu bila dovoljna, pa je razvijena veoma detaljna ”teorija zavjere” po kojoj je ona i fizički i mentalni invalid, te zbog toga nikako ne bi trebalo dozvoliti da se ponovo useli u Bijelu kuću, ovoga puta kao apsolutna gazdarica, a ne samo ”prva dama”.
Prošle nedelje, dok se kljukala nesumnjivo jakim antibioticima, mediji su spekulisali i ko bi mogao da je zamijeni, što je, njenim oporavkom, skinuto s dnevnog reda (mada će i dalje biti pod skenerima medijskih specijalista). Čak i da većina birača vjeruje da je njena pneumonija bila prolazna kriza, njeno zdravlje će nastaviti da dovodi u pitanje Donald Tramp, koji sebe, sasvim očekivano, razmetljivo predstavlja kao apsolutno zdravog, busajući se u grudi da se uprkos krštenici ”osjeća kao tridesetogodišnjak”. U šta je, naravno, teško povjerovati kad se pogleda njegovo gojazno tijelo (ima 107 kilograma) i činjenica da su mu jedina rekreacija golf (za koji više nema vremena), sauna i mahanje rukama za govornicom.
Istine radi, Klintonova i Tramp nisu jedini koji bi da zaštite svoju zdravstvenu privatnost – mnogi američki predsjednici, počev od popularnog Džona Kenedija nisu u tom pogledu bili ”transparentni”. Predsjedničko zdravlje, uostalom, nije dosad bilo bitno za mjesto u istoriji nekog od bivših stanara Bijele kuće.
Prirodna ljudska radoznalost ovoga puta je međutim politički faktor i zbog činjenice da su u završnici predsjedničke trke dva izuzetno nepopularna kandidata: loše mišljenje o svakom od njih ima otprilike dvije trećine Amerikanaca. I to ne zbog toga kako izgledaju.
Nije problem njihovo fizičko zdravlje – onaj ko se dokopa Bijele kuće, imaće na raspolaganju najbolju zamislivu zdravstvenu njegu – nego ono što je u njihovim glavama.
Indikator toga nije ono što oni govore i obećavaju na sve učestalijim predizbornim mitinzima (i što će detaljnije obrazlagati na predstojećim televizijskim debatama lice u lice). Kao političari, oni će pritom iznositi i drastične laži (u čemu je Tramp apsolutni šampion, mada je toj tehnici sklona i Klintonova).
Ključna činjenica je da dvoje već moćnih ličnosti – Klintonova je već bogata i uticajna, Trampova moć je u milijardama koje je stekao u biznisu) – žele još više moći. Pobjednik će je steći – a šta će sa njom uraditi možemo, s obzirom na njihove biografije, samo da strepimo.
(Autor je ne­ka­da­šnji
glav­ni i od­go­vor­ni
ured­nik „Po­li­ti­ke”)