Smatram da je najveća moralna vrijednost pojedinca (jedinke) a time i ukupnog zbira, to jest kolektiviteta, svijest o sebi i o svom okruženju.
Šta znači svijest o sebi? Po mom mišljenju, znači biti svjestan sebe i svojih duhovnih vrijednosti u prostoru i vremenu... prošlom, sadašnjem i budućem. Biti svjestan sebe kroz pretke i potomke. Biti svjestan, znači spoznati svoje vrline i svoje mane. To znači cijeniti vrijednosti do kojih je i tvojim precima bilo stalo, toliko da su ih promovisali u svoje životne principe. To znači učiniti sve da te vrijednosti sačuvaš i preneseš potomstvu. Imati svijest o sebi znači imati korijene kojih se ne stidiš.
Mislim da se svijest o sebi najbolje njeguje kroz priče. Priče koje ostaju u pamćenju jednog čovjeka i jednog naroda. Priče koje su kazivali preci i priče koje ćemo kazivati potomcima.
Ove svojevrsne pjesme govore o trajanju u vremenu i predstavljaju putokaze kako se ponaša svako u svom parčetu vremena. Moje priče koje sam zapamtio od svojih predaka nijesu drugačije od drugih ispričanih priča drugim ljudima kako treba živjeti i nijesu ništa bolje ili gore od tuđih priča. U tom mnoštvu glasova koje dopiru do nas samo ih treba prepoznati i zapamtiti. Jer šta je čovjek bez pamćenja svojih priča?
Moja prva priča. Kada je moj djed tridesetih godina prošlog vijeka kao doseljenik došao s porodicom na prostor Metohije, nuđena su mu napuštena bogata imanja odbjeglih Turaka i Albanaca da ih naseli. On ih je sve redom odbio s obrazloženjem da nije došao da naseljava tuđu muku i da nije on uzurpator. Na kraju je djed dobio parče ničije zemlje, koju zbog lošeg kvaliteta niko ranije nije htio. Djed je od tada obrađivao svoje imanje. Međutim, kada su `41. Albanci protjerivali doseljenike iz Metohije, moj djed je bio među rijetkima koji su dobili zaštitu svojih komšija i siguran put do crnogorske granice.
Moja druga priča. Kada je moj otac poslije `45. godine učestvovao u akcijama ondašnjeg KNOJ-a (Korpus narodne odbrane Jugoslavije) u otkrivanju zaostalih nesrećnika poražene vojske.
U jednoj njihovoj akciji se predao jedan takav nesrećnik koji nije nikome ništa nažao učinio. Predao se jer mu je moj otac dao riječ da će „ sigurno doći živ do komande“. Međutim, oficir KNOJ-a je insistirao da se zarobljenik na licu mjesta strijelja! Moj otac se tome usprotivio jer je dao riječ zarobljeniku da ga neće strijeljati.
I zarobljenik je spasen iako je moj otac zamalo završio na vojnom sudu, i žestoko kažnjen prekomandom i gubitkom čina. Ali, riječ je riječ. I uvijek kada mi je pričao ovu priču, moj otac je završavao konstatacijom da mu nije žao ničega što je uradio u životu, ali mu je krivo što je mogao da uradi još.
Moja treća priča. Kada sam negdje krajem devedesetih godina prošlog vijeka radeći u jednoj podgoričkoj školi bio pod neprimjerenim pritiskom da se učlanim u DPS. Dugo je trajala ta priča i ubjeđivanje. Čak mi je u uvijenoj formi prijećeno. Međutim, nekako valjda više zbog inata, a manje zbog hrabrosti nijesam uzeo člansku kartu DPS-a. I nije mi žao. Čak mi nije bilo žao ni onda kada su djelimično ostvarili svoje prijetnje. Ostao sam slobodan čovjek.
Nije mi bilo krivo kada su moje kolege koje su tada uzele člansku kartu postale visoki dužnosnici u ovom aparatu vlasti. Poželio sam im tada i sada sreću u životu i na poslu. Nije mi krivo.
Ovo su moje priče. Siguran sam da nijesu ni bolje ni gore od priča drugih pojedinaca. Nijesam ih pričao vama da bih se hvalio ili zorio mojim precima. Ne.
Ispričao sam ih u nadi da se neće zaboraviti i da će moji preci jednog dana pričati svoje priče, pričane na osnovu naših priča u svom vremenu.