-Autor: Boris Dežulović

Za legendarne Pitije, sveštenice Apolonova hrama u Delfima, gdje su prije dve hiljade godina na konsultacije dolazili i provincijski opštinski predstavnici i najslavniji vojskovođe antičke Grčke, zna se, recimo, da su bile na halucinogenima. Istoriografska nauka jedino još ne zna pouzdano je li stvar bila u isparenjima iz podzemnih voda, koje pominje i Plutarh, dugogodišnji arhimandrit delfskog hrama i ovlašćeni tumač pitijskih proročanstava – neki su savremeni istraživači u rječici Kastalijan, u kojoj su se Pitije pred obred kupale nage, doista otkrili tragove etanola, gasa koji umije da razveže i jezik mnogo oskudniji od grčkog – ili je ipak bila riječ o toksičnom oleandru, čije listove su Pitije žvakale ritualno prizivajući duh boga Apolona, a vjerovatno i udisale njegov dim, koji je kroz pukotine u patosu svetilišta mogao da dopre iz nedavno otkrivene komore pod hramom.
Za legendarna Pitijina proročanstva – poput onog slavnog dvosmislenog „Ibis redibis nunquam peribis in bello”- „Ići ćeš, vratiti se nećeš i poginuti u ratu”, kojim je Apolonova sveštenica, nakon dugačke koncentracije, grčkom ratniku nevjerovatno precizno predvidjela da će, zavisno kako mu padne grah, a kako zapeta, ili poginuti ili neće – barem, eto, znamo da su izrečena pod dejstvom omamljujućeg oleandrova lišća ili halucinogenog etanola. Na čemu je, međutim, predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić – gdje se on kupa, šta žvaće, šta duva, čime se puca i o čemu uopšte priča – e, za to će savremenoj nauci trebati malo više od arheoloških istraživanja, speleoloških ekspedicija i biohemijskih eksperimenata.
Prije nekoliko dana, samo poslednji primjer, ministri srpske vlade i predstavnici kosovskih Srba na konsultacijama u beogradskoj Palati Srbija pitali delfskog proroka Vučića šta će biti s Kosovom, a ovaj im odmah s vrata predskazao da će Albanci – citiram pisane izvore – „suprotno sopstvenom Ustavu, Rezoluciji 1244 i dogovoru sa NATO-savezom, na Dan albanske zastave 28. novembra pokušati da formiraju „Vojsku Kosova”. „Šta onda da radimo, o velika Pihtijo”? upitaše onda proroka Vučića očajni Srbi, a velika Pihtija nakon dugačke koncentracije duboko uzdahnula, pa srpskim ratnicima rekla ovako: „Non omnia possumus omnes habere./ Et hoc est quod omnia et perdidimus omnes./ Non omnia possumus omnes perdere./ Ita est nobis omnibus,/ multa perdere et parvula obsidere.”
Na srpskom zvuči još bolje: „Moramo da znamo o čemu pričamo” – prenosim doslovno, tačno kako je predsjednik Vučić rekao na konferenciji za novinare – „Ne možemo baš svi sve da dobijemo. To bi značilo da smo svi sve izgubili. Ne možemo ni svi sve da izgubimo. Najbolje je da svi izgubimo mnogo, da bismo ponešto dobili. Sve drugo katastrofa je za sve nas.”
Ozbiljna će, kako vidite, nauka i teorija trebati da rastumači proročanstvo Aleksandra Vučića. U poređenju sa njegovom komplikovanom epigramatikom i poigravanjem sa zahtjevnim srpskim dvostrukim heksametrom – „Moramo da znamo/ o čemu pričamo/ Ne možemo baš svi/ sve da dobijemo”, ili „Ne možemo ni svi/ sve da izgubimo/ Najbolje je da svi/ izgubimo mnogo” – antička pitijska proročanstva, najčešće zapisana u prostom Homerovom daktilskom heksametru, dječija su igra i zagonetke iz bukvara za prve razrede klasične filologije.
Ponovimo zato polako i usredsrijeđeno, riječ po riječ, stih po stih: „Ne možemo baš svi sve da dobijemo. To bi značilo da smo svi sve izgubili. Ne možemo ni svi sve da izgubimo. Najbolje je da svi izgubimo mnogo, da bismo svi ponešto dobili.”
Gdje je tu zapeta, a gdje tačka – da li je zapeta na riječi „habere” ili je zapelo na rijeci Ibar, ko koliko dobija, ko koliko gubi, ko gubi sve a ko ne dobija ništa, gdje je glava, gdje je rep, gdje su Albanci, gdje Srbi, gdje nam je bila pamet, gdje bi nam bio kraj, gdje je dežurni doktor, gdje su pilule – niko živ ne zna.
A ako ne zna niko živ – da parafraziramo veliku Pihtiju – to bi značilo da zna svako mrtav. Ne kaže džaba Platon „samo su mrtvi vidjeli kraj rata na Kosovu”. Pa ako zna mrtvi Platon, zna onda i mudri mrtvi Plutarh, filosofijski sledbenik Platonov i ovlašćeni tumač pihtijskih proročanstava.
Šta dakle kaže Plutarh?
Idemo redom: „Ne možemo baš svi sve da dobijemo.” U srpskom jeziku ta sentenca zvuči razumno. Ne mogu, dabome, svi da dobiju sve: mogu Srbi, ali ne mogu sad svi. Jer šta? Kad neko nešto dobije, razornom srpskom logikom to znači da je neko to morao da izgubi. Ne može nešto da se dobije iz ništa, negdje je to „nešto” već bilo i neko ga je izgubio, neko je ostao bez nečega. Čisto matematički, da frtalj svih ljudi dobije polovinu, to bi značilo da su tri frtalja izgubila jednu trećinu. Da je, recimo, polovina ljudi dobila sve, to bi značilo da je druga polovina ostala bez ičega. Ergo, kad bismo svi dobili sve, to bi, čisto matematički, „značilo da smo svi sve izgubili”. Prosto kao Platonova metafizika.
Jednako prostom logikom, „ne možemo ni svi sve da izgubimo”. I opet: mogu Srbi, ali ne mogu svi. Kad bismo svi sve izgubili – sad već pomalo hvatate – to bi značilo da smo svi dobili sve. To je, razumije se, lijepo, ali nemoguće: maloprije smo naučili da „ne možemo svi sve da dobijemo”. Prosto kao Kijina metahemija.
Šta onda? Razumije se, „najbolje je da svi izgubimo mnogo”. Na latinskom, istina, zvuči je.ački, ali na srpskom je i dalje glupo: to je zato što na srpskom ne razmišljate umom Aleksandra Vučića, već osjećate čulima prostog čovjeka. A da bi se razumjela platonistička metafizika i dosegla Apsolutna Istina, ne trebaju svijet i cijela Srbija da se gledaju rudimentarnim, manjkavim čovjekovim osjetilima, nego inteligibilnim idejama Aleksandra Vučića. Kosovo, je.iga, nije čulna spoznaja jedne materijalne, dakle promjenjive teritorijalne jedinice, već je Kosovo ideja. Najskuplja srpska ideja. Kad biste mogli da razumijete tu ideju, predsjednik Srbije bili biste vi, a ne velika Pihtija. Da umijete da inteligibilišete Kosovo, ne bi Platon pisao „Državu” i predlagao da državni upravljači budu mudraci i filosofi, već bi lijepo napisao Farmu ili Zadrugu, a utopijskom bi Platonovom Srbijom vladale dileje koje su u školu nosile ljekarska uvjerenja o nesposobnosti za metafizičko.
Razmislite malo: ako već ne možemo svi da izgubimo sve – da bismo svi imali sve – zašto ne bismo barem svi izgubili mnogo, „da bismo svi ponešto dobili”? Neko može da se zapita: zašto bismo uopšte gubili mnogo da bismo dobili samo ponešto, kad smo već, sama riječ kaže, imali „mnogo”? E, tačno tu – na tom mjestu – uskače klasična filologija palanke. U palanačkom jeziku „mnogo” je manje nego „sve”, a ako je „mnogo” manje od „svega”, znači da je „mnogo” najmanje uopšte, a naročito manje od ponečega. U palanci, mnogo nije dovoljno: ili sve, ili ponešto.
Ukratko, da bi se dobilo ponešto nečega, toga nečega – šta god to bilo, para, dostojanstva, Srbije – mora da se izgubi mnogo. Srećom, ne sve: kad bismo svi izgubili sve, svi bismo sve dobili. A „ne možemo baš svi sve da dobijemo” jer – vidite kako je lako – „to bi značilo da smo svi sve izgubili”.
Što bi rekao prorok iz Palate Srbija, „moramo da znamo o čemu pričamo”.
A vi mislili da je Vučić glup. Vi mislili, Velika Pihtija inhališe etanol, pije rakiju, žvaće praseće uši, duva listove oleandra, ili Informera, ko zna kog đavola za rogove i rep poteže, pa u halucionalističkom transu baulja po delfskoj palati i izgovara nerazumljive, dvosmislene heksametre da zaje.ava srpski narod i srpske ratnike. A on im nevjerovatno precizno predvidio: „Otići ćete u rat na Kosovo vratiti se nećete i tamo izginuti.”
Pa kako kome padne grah, a kako kome zapeta – da li je „redibis, nunquam” ili je „nunquam, peribis”, da li je „haber” ili je Ibar – Srbi će ili „otići u rat, vratiti se na Kosovo, neće i izginuti”, ili će „otići u rat, vratiti se na Kosovo neće, i izginuti”. Nema im drugog.
„Sve drugo”, čuli ste veliku Pihtiju, „katastrofa je za sve nas.”
wwwbuka.com