-Piše: Magda Peternek

Mnogi od vas se sjećaju starijih filmova, uglavnom ratnih, gdje su nosioci važnih vijesti, idući ulicom i udarajući u bubanj, uzvikivali ove dvije naslovne riječi današnje teme. Pažnja, pažnja! Iako su one bile vezane za neka važna obavještenja, da bi se građani upoznali s ozbiljnošću situacije, ja bih skrenula pažnju da je ozbiljnost naše današnje moralne i duhovne sitaucije u ništa manje zabrinjavajućoj poziciji. Dakle, ja bih danas svakome dala po jedan bubanj i predložila da uzvikuje na sav glas ove riječi koje će uskoro, nažalost, otići u zaborav.
Podsjeti me šta to bješe pažnja, mogao bi da glasi onaj Dragojevićev stih o podsjećanju na ljubav. Jer ako nema pažnje, onda je uzalud podsjećati i na ljubav. Današnja nepažnja prema pažnji toliko je izražena da se sve svodi na puki interes i trku za materijalnim. Kad već ne živimo u bezbrižnim vremenima, malo pažnje prema drugima djeluje plemenitije nego darežljivost u okolnostima osione civilizacijske komocije. U njenom darovanju leži ono najljepše i najtoplije, a to su dokazi susreta i prisnosti. Šta je za njihovo postojanje najvažnije? Svakako, nesebičnost, duševnost, dobronamjernost i inventivnost. Pokloniti pažnju je čin iskrene intime. Vrlo je važno da između čovjeka koji dariva i onoga koji je darivan ne smije postojati nikakav jaz. Ako se između njih uspostavi ljudsko prožimanje i empatija, onda nema bojazni da će se njihovo obostrano zadovoljstvo i želje dovesti u pitanje. Znak pažnje, bilo da je kroz poklon ili blagu i toplu riječ, osvježenje je i trenutak radosti i za onoga koji dariva i za onoga koji prima. S druge strane, ono što bih svakako napomenula jeste da je apsurdno poklanjati pažnju onima kojima to ama baš ništa ne znači, i koji ne primjećuju nesebičnost darivanja. Nažalost, ima i onih koji darujući skupe poklone otkrivaju svoju bahatost i neumjerenost. Dio izgubljene mjere je u stvari kompenzacija zbog stalne nebrige prema drugima i nerazumijevanje njihovih svakidašnjih briga i nevolja. Iz svih ovih razloga, pažnju kao simbol brige o drugima, smatram neophodnom stavkom u ovom smutnom i hladnom vremenu.
Zašto zapravo mislim da smo je ćušnuli u neki zapećak i zamijenili nerazumijevanjem? Odgovor veoma teško prihvatam, ali je nažalost vrlo jasan, da je uzrok toga a ko drugi nego preovlađujući potrošački mentalitet. Ona blaga, topla i kao takva dragocjena riječ, kao i takav zagrljaj zamijenila je površna i hladna svakodnevna komunikacija. Želja da mislimo o drugome, da brinemo o njemu je iskreni i istiniti gest poštovanja, čin uvažavanja i sebe i drugih. Čin prožimanja dva bića i uvažavanja obostrane slobode. Mislim da je veoma važno skretati pažnju na nepažnju i time opominjati da smo krenuli prugama nemarnosti i bezosjećajnosti, a ne putem smisla i istrajnosti. A kao takvi, nismo pristali ni na jedan peron vrijedan moralnog i dostojanstvenog puta. U kalemljenju i gajenju pažnje prema drugima sadržana su etička i estetska načela, a iznad svega umijeće življenja i suština ljudskog postojanja. Zapanjena sam koliko baš te suštinske riječi koje leže u korijenu pažnje ostaju negdje duboko u nama. „Oprostite”, zatim „Mogu li nekako pomoći”?, „Biće dobro”, „Izvinite”, „Volim te”, „Kako si’’? itd. sve njih kao da smo svjesno zakopali, smatrajući ih nevažnim, ili još gore slabim i nejakim. Kao da se stidimo da ih izgovorimo, ili kao da one umanjuju naš ego. Zapravo, zaboravili smo „mjernu jedinicu’’ po kojoj život vrednuje djela, jer uvijek je i jedina je mjerna jedinica otkucaj srca, našeg ili nečijeg drugog, suza potekla iz saosjećajnosti i onaj prijatan drhtaj ruke koja prima ili daje.
Zato, dragi moji, pažnja, pažnja! Budite uz druge, da biste učinili i njihov i vaš život srećnijim, ljepšim i bogatijim. Poklonite pažnju životu koji cijeni saosjećanje, blagost i toplu riječ. Ja sam prema takvom životu pažljiva. I ja i moj bič, jer nepažnja je kič.
(Autorka je pjesnikinja)