Danas je tačno 30 godina od smrti Boška i Admire. Ovaj sarajevski par, različite nacionalnosti, ubijen je snajperskim hicem na Vrbanja mostu, a slika njihovih mrtvih tijela, dok leže zagrljeni, obišla je svijet.

Njihove porodice, porodice Srbina i Bošnjakinje, radovale su se njihovoj ljubavi, ali zbog tadašnjeg sistema i međunacionalnog razdora, o njima se piše i govori i kao o sarajevskom Romeu i Juliji.

Do danas niko nije odgovarao za njihovo ubistvo, a u Sarajevu nema spomenika koji bi čuvao uspomenu na ljubav jaču od zla probuđenog devedesetih, prenosi N1.

Ljubav Boška i Admire planula je u godini kada je u Sarajevu upaljen Olimpijski plamen. I baš poput tog plamena i događaja 1984. godine, bila je spektakularna. O njenoj snazi govore svi koji su ih poznavali. Voljeli su se devet godina, a onda je došao rat, rat u kom je neko želio da povjerujemo da je pogrešno što se vole Srbin i Bošnjakinja. Buktao je tada plamen mržnje i razaranja.

Željeli su da pobjegnu iz užasa. Postoje iskazi da je njihov izlazak iz Sarajeva bio dogovoren sa obje vojske. Ipak, neko je pucao na njih na mostu Vrbanja. Prvo na Boška, pa na Admiru, koja je, prema svjedočenjima, teško ranjena dopuzala do njegovog tijela i zagrlivši ga preminula. Ovako su 2015. za N1 govorili Admirini roditelji i Boškova majka.

„Admira je bila jedna otresita osoba, koja je znala da postavi cilj i stigne do njega po svaku cijenu. Nikad nije odustajala. Boško je bio veseo, uvijek nasmian, nije mu silazio osmjeh s lica. Željeli su da imaju mnogo djece, govorila mi je – ‘mama, imaću petoro djece, hoćeš mi ih čuvati’… bila je mnogo topla osoba, uvijek kad bi došla kući prigrlila bi me, ja još uvijek imam osjećaj te ruke njene na ramenu, i poljupca“, kazala je Nedreta Ismić, Admirina majka.

Još samo Admirina majka je živa. Otac je preminuo, očekujući da će se Boško i Admira odnekud pojaviti i do kraja vjerujući u sumanutost ideje da se ljudi djele po vjeri i naciji.

„Ja stalno čekam da se vrate i vjerovatno ću umrijeti sa tim osjećajem… Onaj ko nije znao BiH i Jugoslaviju, on ima tu priču… koji Srbi koji muslimani, koji Hrvati, o čemu oni govore“, kazao je Zijo Ismić, Admirin otac.

Teško mi je… neko kaže Romeo i Julija, ali ne, mi se nismo protivili njihovoj ljubavi, kazala je Boškova majka.

I Boškova majka je preminula. Jutros, na godišnjicu Admirine i Boškove smrti, na groblju zatičemo kumove, par koji je Boško vjenčao. Došli su iz Crne Gore, iz Danilovgrada, donijeli 30 ruža iz svog dvorišta, po jednu za svaku godinu od kada Boška i Admire nema.

„Boško je bio nama vjenčani kum 19. januara 1992. godine. Počeli smo drugarstvo davne 1986. godine u Kruševcu, u kasarni 7. juli… (N1: Jeste li vi imali želju da budete na njegovom vjenčanju kum?) – Takav je bio dogovor“, kazao je Rajko Vukobrat kroz suze.

Prijatelj, brat, kum i čovjek koji je više od svega na svijetu volio svoju Admiru, tako se Boška sjeća Rajko.

Za njega nije postojala druga ženska osoba. Bila je ljubav, ja vam riječima ne mogu opisati. Istinski su se voljeli, kazao je Rajko.

„Nadaleko se čuo njegov vrisak kada je čuo za smrt Boška i Admire… zaista je strašno bilo vidjeti tu sliku i taj momenat, to je nešto što se ne može zaboraviti“, dodaje Zorka Vukobrat.

Želja im je da priča o tome koliko su se Boško i Admira voleli ne bude zaboravljena.

„Da se napravi neko obilježje… spomen ploča, zaslužili su, za jednu takvu ljubav… živim za dan kad ću to dočekati“, kazao je Rajko.

Na Vrbanja mostu ubijeni su Boško i Admira, ali onaj ko je pucao nije ubio njihovu ljubav. Ljubav je ostala besmrtna da nas vječno podsjeća da je tad, na koju god stranu da je pucano, pucano na svoje, na svoju kuću, ali i duše svojih potomaka koje će zauvek boljeti sve što se tada ovde dogodilo.