Stari su poodavno rekli „kada pjevam mogu sam, ali kad plačem treba mi neko da me utješi“. I zaista je tako, da čovjeku u trenucima nemoći, tuge, bolesti ili samoće naviru neke crne, teške i sumorne misli. Ali mi smo ljudi, satkani od dobrote i ljubavi i treba da osjetimo kada smo nekome potrebni, kada je ona obična poruka, poziv, smiješna slikica ili glasovna poruka, svemoguća i da TOG nekog, kome je pomoć potrebna vine i ozdravi, uslovno rečeno. Mislite često o tome koliko je lijepa riječ bitna, saosjećanje i empatija, koliko ćete se ljepše osjetiti ako nekome pružite, poklonite i nesebično date. Kažu „ne odbij ispruženu ruku“. Evo kako jedna djevojčica razmišlja. „Mama meni je jako žao ljude koji nemaju, ali nije ni pravedno davati samo ljudima koji prose, a baka koja prodaje čajeve, jaja i vunene čarape isto sjedi cijeli dan na uglu ulice i hladno joj je, ni ona nema, ne može, ali ne želi da ispruži samo ruku, hoće da zaradi, možda je sramota što nema, ali ponosno prodaje svoje proizvode“. E, to je baš pravi način razmišljanja, treba pomoći, dati podršku onima koji nemaju, ali mladima omogućiti da rade, a starijima da uživaju u svojoj starosti, svojim mirnim danima, kad je život već podvukao crtu i rekao „dosta ga je bilo“. Nekako nismo svjesni koliko imamo, koliko smo siti i obučeni, srećni i zdravi dok ne pogledamo malo tuđe živote, zavirimo u tuđu sudbinu ili na sopstvenoj koži ne osjetimo nemoć. E onda se popale svi senzori za ljubav i svi osjećaji kada nam je sve prebitno. Ostaću još malo u zoni korone i reći vam da su me sem familije, liječili neki ljudi za koje sam sto posto mislila da su me zaboravili, ali su oni kao dijamanti onih najupornijih školjki, isplivali i oglasili se „hej Bisooo, šta je to brate, pa jesil živa?“, pa do onih koji su me zvali da zapjevaju „korona, korona, korona, ti znaš da te ludo volim ja“ a onda krene lavina dobre energije, smijeh kroz kašalj, kašalj kroz smijeh i evociranje nekih uspomena, davnih dana, detalja i odmah je nekako sunčanije. Mnogi se ljudi brinu, mnogi su stari i sami, mnogima treba pažnja i mali znaci da nisu zaboravljeni. Jedan poziv i staroj baki, nekoj tamo tetki, komšinici il dalekoj rođaci učiniće im život ljepši, ulićete im na nadu, želju da još malo budu tu, sa nama, uz nas, jer nekada je samoća gora od bilo kakve korone ili pandemije. Jedna mi baka reče „Čuj nakon razgovora sa tobom sam veselija, i uvijek sebi spremim nešto da pojedem, od tebe uvijek lijepe vijesti i smijeh“. I vi budite nekome vedro nebo ili duga poslije kiše, neka dobra vijest ili prećutana neka loša, može i tako. Odvojite ono što ne nosite više od godinu dana, robu, stvari, nakit, podijelite sa nekim ko nema, kome je to želja a vi se sa tim stvarima prebacijete iz sezone u sezonu..za dane „bićete mršaviji i valjaće mi“. Odreknite se par kafica, platite nekome račun za telefon, ali nekome kome je neophodno, kupite hranu, poklonite nešto za šta znate da nema ili nije u mogućnosti da priušti. Učite djecu da je život jedan, da smo svi na Zemlji sa nekim razlogom, da je jeftiniji osmjeh i lijepa riječ od bilo koje lijeka ili suplementa. Budite nečija infuzija sreće, bez interesa. Pakujte poklone onako kako biste vi voljeli da ih dobijete i dišite punim plućima. Udah, zadržite malo, izdah i tako dok vam se lice ne razvuče u osmjeh jer, ipak ste živi, zdravi, mate dom,topao krevet, ručak oko tri i nekoga da vas dočeka na kućnom pragu, a to nema cijenu i ne daje se na rate il veresiju. Budite nasmijana šalterka radnica, vesela prodavačica, divan komšija i sugrađanin. Vidjećete kako je ljepše i lakše sve. Voli vas Bisa..Sjutra sam corona free i idem vanka da vidim šta sam to sve propustila prethodnih dana..Čitamo se još..