Piše:Igor Damjanović
Deveta je godišnjica od spornog referenduma, poslije koga je prestala da postoji zajednička država Crne Gore i Srbije. Oni koji su raspisali referendum potencirali su tada potrebu da odluke o ‘’našoj kući’’ Crnoj Gori, treba da donosimo mi ovdje, a ne tamo neko u Beogradu. Obećavali su nezavisnu državu, bolji život i ekonomski prosperitet.
Višestruko uvećan spoljni dug i nezaposlenost, rast PDV-a i akciza, pad privredne aktivnosti, strane investicije na gotovo nultom nivou, konstantan rast spoljno-trgovinskog deficita, urbanističkim haosom upropašćen turizam kao razvojna šansa i klasifikacija benzina u luksuzna dobra jasni su pokazatelji ekonomskog prosperiteta i boljeg života građana u samostalnoj državi Crnoj Gori. Aktuelna debata oko pristupanja NATO paktu, nameće pitanje da li je današnja formalno samostalna država Crna Gora suštinski manje nezavisna, nego što je to bila u državnoj zajednici sa Srbijom?
Da u glavama bivših indipendista sada duvaju neki novi vjetrovi najbolje pokazuje njihov tadašnji i sadašnji predvodnik, premijer Milo Đukanović. Na petnaestu godišnjicu NATO agresije, premijer izjavljuje sledeće: ‘’Ne mislim da je obavezna demonstracija demokratičnosti da oko pitanja koja su mi povjerena u nadležnost odlučujem rapsisujući svaki dan referendum i istražujući javno mnjenje, nego da odgovorno državnički upravo sa osloncem na ono što je ubjedljivo većinsko raspoloženje u parlamentu,donosimo odluke za koje smo uvjereni da su u interesu crnogorske budućnosti.’’
Sa druge strane, taj parlament se većinskom odlukom povremeno suprostavljao premijerovim političkim namjerama, što on je prepoznao kao ‘’diktatura parlamentarizma’’. Koliko god besmislena ova konstrukcija bila, baš na primjeru integracije u NATO nailazi na svoju praktičnu primjenu.
Lično ne sumnjam da bi jednako ubjedljivo većinsko raspoloženje u parlamentu i slična verbalna uporišta, naš premijer našao da nakon utrpavanja države u NATO bez narodnog referenduma, odluči da ukine izbore, sebe proglasi doživotnim premijerom, Vujanovića doživotnim predsjednikom, a opoziciju doživotnom opozicijom sa trajnim pravom korišćenja 45% poslaničkih mandata u parlamentu i svih pripadajućih privilegija.
Takođe ne sumnjam da bi ovaj potez naišao na veliko odobravanje naših partnera iz NATO-a i EU i doprinio da otvorimo bar još tri pregovaračka poglavlja. Državni sekretar SAD Džon Keri vjerovatno bi tom prilikom ponovio svoju ‘’istorijsku’’ misao, izrečenu nakon majdanskog puča u Kijevu:’’Demokratija nija definisana isključivo izborima. Slobodni izbori nijesu uvijek put u istinsku demokratiju’’.
Međutim jednako kao kolosalno licemjerje onih su deceniju ranije ‘’ginuli’’ za referendum o državno pravnom statusu, brine i držanje crnogorske opozicije. Indikativno je da niko od naših opozicionih prvaka nije našao za shodno da izrazi jasno neslaganje sa namjerom premijera da po pitanju referenduma o NATO paktu dovede u pitanje obavezujuću demonstraciju demokratičnosti.
Strukutra koja danas formalno predstavlja crnogorsku opoziciju, po pitanju ulaska u NATO segmentirana je u tri grupacije. Prva grupacija, ukoliko pitanje NATO-a formalno dođe u parlament, glasaće jednako kao i vlast, samo tada bez potrebe za kamuflažom i isturanjem nekog novog Draga Đurovića.
Jedan od njihovih ideologa navodi ne treba glasati o nečemu ‘’što je već odlučeno’’ i da nikako ‘’ne želi da Crna Gora ostane crna rupa u ovom dijelu Evrope’’. Pošto je kreator ovih ‘’grandioznih’’ misli aktuelni vodeći domaći autor udžbenika istorije, ispada da nije daleko dan kada će u školskim programima činjenica da su se naši pretci u vremenu otomanske dominacije izborili da Crna Gora ostane ‘’crna rupa’’ na Balkanu, neće biti više tretitana kao jedinstveni primjer hrabrosti i herojstva jednog malog naroda, već kao krupna istorijska greška uzrokovana čojstvom i junaštvom, kao eufemizmimom za neprosvećenost ondašnjih stanovnika Crne Gore.
Druga opoziciona grupacija širi defetizam, bojim se isprogramiran u ambasadi SAD. Njeni lideri smatraju da je o NATO paktu dovoljno imati građanski, a ne i politički stav, ili čak nikakav stav sve dok se ne dobije poziv, odnosno država ne dovede pred svršen čin. Dok uporedo ponavljaju mantru da: ‘’NATO nije važna tema’’, naši opozicioni NATO defetisti pripremaju koaliciju sa prvom opozicionom grupacijom, koja ulazak u NATO kakrakteriše kao ‘’najvažnije pitanje od referenduma’’.
Treća opoziciona grupacija odlikuje se jasnim i nedvosmislenim negativnom stavom povodom integracije u NATO pakt. Međutim ovdje izostaje jasna strategija djelovanja u suprostavljanju namjeri ubjedljive parlamentarne većine da odlukom o NATO-u u skupštini da grubo pogazi elementarno načelo demokratije. Periodična saopštenja i statusi na društvenim mrežama daleko su od zadovoljavajućeg nivoa aktivnosti.
Poštovanom čitaocu ostavljam da sam procijeni koliko su bili iskreni predstavnici ondašnjeg indipendističkog bloka, kada su govorili da obnovu samostalnosti žele jer odluke o budućnosti Crne Gore treba da donosimo isključivo mi, njeni građani. Isti koji su u razbijanje zajedničke države krenuli sa parolom da se o Crnoj Gori ne može odlučivati u Beogradu, danas su spremni da odluku o najvažnijem državnom pitanju u nastavku ovog vijeka, prepuste jednom sastanku političkih funkcionera NATO pakta.
Pitam se da li je iko od tih ljudi, kojima je vlast i njeni direktni i indirektni saveznici iz opozicije, namijenila odluku o ulasku Crne Gore u NATO donese umjesto građana, ikada izvan atlasa vidio Crnu Goru?
Stoga poštovani čitaoče ostavljam ti da sam prosudiš kada je Crna Gora bila slobodnija i samostalnija, u zajednici sa Srbijom, ili danas kada ti se oduzima elementarno ljudsko i demokratsko pravo da se o NATO paktu neposredno izjasniš ?