Piše: Veljko Račić
Davno je rečeno i velika je mudrost da pravda božija drži zemlju i gradove,na njoj je sve utemeljeno,čitav poredak među ljudima i narodima.Naš narod kroz svoju slavnu i slobodarsku istoriju nju je i samo tražio i ništa izvan nje i preko nje.Državna himna današnje moderne Republike Srbije je upravo taj vapaj i čežnja rekao bih za pravdom božijom, koja nam je kao narodu i pokoljenju i te kako potrebna.
Ovih dana imao sam čast da na poziv čelnika Opštine Berane prisustvujem svečanoj sjednici povodom Dana opštine 21. jula, ,na kojoj je uručena povelja počasnog građanina Berana g. Tomislavu Nikoliću ,predsjedniku Matice svih Srba.
Uistinu je to bio veliki i značajan dan u novijoj istoriji Vasojevića ,a “Vasov trag” je po pjesniku i gospodaru i “caru junaka” jedrog zdravlja ,lijepijeh crta lica ,on je stožer raskoj zemlji i kitnjasta joj perjanica. Doduše, možda danas nije samo perjanica samo raske zemlje ,rekao bih i svekolikog srpstva. Ovih dana sam se kratko i osvrnuo i na one malobrojne kritičare svega i svačega ,koji su i u ovoj povelji o počasnom građaninu našli zamjerke ,utrkivali se da ponešto “dodaju” ,a poznato je da “učinjenu poslu mane nema” ,još kad je iz “glave cijeloga naroda” kako nas uče dobri ,stari običaji.
Ono sto je suštinski važno i principijelno tačno je da je predsjednik Rapublike Srbije dugogodišnji prijatelj Vasojevića, da je od stupanja na dužnost prvog čovjeka Srbije uradio i još uvijek puno radi i doprinosi razvoju bratskih (a ne samo prijateljskih, kako čujemo od nekih koji se udaljuju od Srbije kad im ne treba, a pomalo i približavaju kad im zatreba),na kraju krajeva on je i naše gore list ,preci su mu poodavno odselili iz ovih krševa u šumadijsku ravnicu.
Meni kao odista običnom posmatraču i nekome ko sa pažnjom uočava društvene pojave, pojavne oblike i uopšte društvenu i socijalnu zajednicu, svečanost iz Berana je ostala i zasigurno će ostati zadugo u pamćenju, ali i u srcu moram reći.
Pogotovo početak ovog događaja ,kada je intonirana državna himna Srbije ,evo i sad dok ovo pišem naježio sam se,čitava do poslednjeg mjesta ispunjena sala beranskog centra za kulturu je pjevala sa oduševljenjem.
Ima ovaj naš narod svetosavski nešto duboko i temeljno u sebi ,neku ipak veću i dublju vrijednost ,nešto što nijedna ideologija ili politika ne može potisnuti i izbrisati.
Ja sam moram priznati i to uglavnom u svom neznanju u poslednje vrijeme pomišljao da su moji Vasojevići usled sveopšte i narastajuće duhovno moralne krize na širem planu nekako zaboravili na sebe ,na svoj svetosavski identitet,da su se predali raznim avetima i duhovima ovoga svijeta ,ali onda dođe ovako neki događaj kao ovaj pomenuti i onda vidiš da je taj narod živ ,da je živa vjera njegova ,njegova nada,da je kadar da upregne i lična i kolektivna pregnuća da se bori i da opstaje u ovom moru sveprisutne “prljavštine” dvojnih identiteta ,manipulacija ,kvaziistorije i svih drugih vrsta zabluda.
Na momente sam imao osjećaj ,subjektivni razumije se ,da je tog dana i prisutni predsjednik Crne Gore bio gost predsjedniku Srbije u njegovoj zemlji,imajući u vidu čitav ambijent i sve što je bilo vezano za taj događaj.
Ovdje dolazim do suštine ,prisjećajući se Dostojevskog ,koji kaže “da niko ne može biti ni postati nešto drugo ,dok najprije ne bude ono što jeste” i to se na ovom primjeru najbolje i vrlo jasno uočava.
Mene modena cRNA gORA oličena prije svega u svojoj političkoj eliti podsjeća na onog “junaka” iz narodne priče koji je uzbrdo trčeći bježao od smrti i kad se primakao samom vrhu tu ga je smrt sustigla ,ali ne ona od koje se pribojava, srce je prestalo da kuca .
Crna Gora ,moderna ,evropska ,uspravna ,prosvijećena ,demokratska prije svega mora biti ono što jeste ,da bi kasnije eventualno mogla da postane i nešto više.
Ima ona bez ikakve sumnje neku svoju ulogu u ovom svijetu ,premda veoma mala.Jedino ako bi se okrenula protiv sebe i svog temeljnog bića utemeljenog na Jovanu Vladimiru ,Nemanjićima ,Balšićima ,Crnojevićima i Petrovićima ,TADA SIGURAN SAM PRESTAO BI I SMISAO NjENOG POSTOJANjA.Jedan prijatelj ,istoričar čak je ranije tvrdio i da postojanje crnogorske države nije naročito ni potrebno ,onda kada ne postoji opasnost od osmanske najezde!
Ja to naravno lično neću reći.
Nego da se vratim svečanosti u Beranama, ono što mi je sa fenomenološkog stanovišta takođe bilo fascinantno i zanimljivo jeste i podatak da je tog dana predsjednik Crne Gore bio dobrano “pokisao” premda je bio veoma sunčan i topao dan ,bez padavina Poznato je da su Vasojevići kroz istoriju stekli onaj važan “kapital” koji je i dalje u njihovim rukama, epitet najvećeg srpskog plemena se sa ponosom i danas često čuje i njime ponosi.
Vjekovna spona između dvije bratske države daje znake života, pokazuje čak i snagu na momente ,konačno je oslobođena velika pozitivna energija. Berane opet postaje grad, premda je to kolijevka mojih djedova, mjesto gdje punog srca ponovo odlazim,mjesto gdje se vratio osmijeh i radost na licima ljudi.
Ponosni na svoje Nemanjićko porijeklo, na svoja temeljna opredjeljenja, na svoju slogu i viteško poštenje.
Bože pravde...!