Kada bi Milo Đukanović slijedio nekakav politički program i ideologiju, kada bi imao nešto više od saučesnika i klijenata u svojoj politici... Možda bi ovima zasmetalo ono što sad radi. Naime, kakva „Radna grupa za izgradnju povjerenja u izborni proces“? Da li tako nešto postoji u Belgiji, Portugalu, Poljskoj, Hrvatskoj...? Samo su komunisti nastojali da stvore ustanove koje bi nadomjestile demokratičnost njihovog slovom Ustava autoritarnog sistema i samo su oni pored naziva svojih „republika“ stavljali pridjev „demokratska“ kako bi njihova prava priroda svima postala jasna. Šta će Crnoj Gori - ako je ona već „lider regiona“, najstabilnija država u radijusu od 1.000 kilometara, prva do EU i praktično već u NATO-u – izgradnja povjerenja u izbore? Zar to nije riješeno još prije Studije izvodljivosti, još prilikom prijema u Savjet Evrope?
Ljudi koji su uz Đukanovića odavno su listom motivisani materijalnim interesima i strahom, zato on svakako i ne očekuje pobunu na svom političkom brodu gdje je posada vezana lancima. Teško je očekivati primjedbe iz EU. Tamošnje birokrate uopšte i ne razumiju šta je demokratija. Oni misle da je demokratska država ona koja ih sluša. Da bi malo umirili savjest javnosti i struke njihovih prosvećenih i bogatih država, u državama u kojima i dalje uzgajaju autoritarne vlade prepustili su gušenje slobodnih medija i dijaloga birokratizaciji i tabloidizaciji. Tako je u Srbiji Ustavni sud proglasio međunarodni sporazum, kojim se na dijelu državne teritorije sa srpskom većinom ukidaju državne insitucije, za „politički dokument“. Zato se oglasio nadležnim da o njemu sudi. I bivša povjerenica, zadužena za zašitu između ostalog i ljudskih prava, na prijavu povodom javnog (bilbordskog) oglašavanja čitavog jednog naroda za polupismen, tvrdi da u statutu organizacije koja je te sramotne bilborde platila ne stoji ništa što bi bilo za osudu! Državni mediji su u Srbiji slobodni (odnosno njeguju neku vrstu slobode ograničenu autocenzurom kakva postoji u primitivnim, partijskim državama), ali zato paradržavni mediji caruju i rigidniji su, autoritarniji i opasniji nego Miloševićeve ratne novine.
Važno je, međutim, da je opozicija u Crnoj Gori zadovoljna. Čak i vodeće slobodne novine u Podgorici pišu kako Đukanović „i dalje popušta“. Istina, oni koji su Đukanovića pritjerali uz zid – Demokratski front - nešto nisu bili na tom bildovanju povjerenja... Ali bile su brojne stranke sateliti, sadašnji i bivši saveznici ili oni koji su nastali udvajanjem od DPS-a. SNP je donio nekakvu platformu. Đukanović ju je proučio i onda iznio stav koji ga je svojom filozofskom orijentacijom i logičkom strukturom svojevremeno i lanisirao u visoku političku orbitu i vakcinisao protiv gravitacije. Dozvolite mi da ga citiram u cjelosti pošto je neprepričljiv: „Obraćajući se novinarima nakon sastanka, Đukanović je konstatovao da je zahtjev SNP-a o raspisivanju i održavanju referenduma o ulasku u NATO istovremeno sa izborima nešto što je potrebno „„dodatno racionalizovati““. „Ustav Crne Gore nije propisao da se ovakve odluke donose na referendumu, ali to nije ni zabranio. O tom pitanju treba da se raspravlja na Skupštini.“ I iz ovog navoda mediji i dio opozicije zaključili su da Đukanović ponovo popušta? Đukanović je u stvari saslušao šta su predstavnici dijela opozicije htjeli da mu kažu. Onda im je poručio da njihovi zahtjevi nisu predviđeni Ustavom (dakle, ni zabranjeni)... Uputio ih je onda na Skupštinu. Skupštinu koja nema legitimitet, oko njenog izbora i izbora prethodnih saziva postoji problem zbog koga je i osnovana ova radna grupa... Šta je Đukanović postigao? Umjesto da cijela opozicija izađe na ulice dok se režim ne raspadne i ne budu stvoreni uslovi za istinski ravnopravni dijalog i za organizovanje prvih slobodnih i demokratskih izbora, dio opozicije, zajedno sa decenijskom saveznicom DPS-a, iskoristio je prvi poraz koji je Demokratski front nanio režimu i sada mu vida rane u zamjenu za perspektivu učešća u vlasti. Za vlastodršce kakav je Milo Đukanović demokratija je samo jedna kulisa... U pozorištu u kome glumi i to samo on, u autobiografskoj monodrami, kulise su manje trajne od ulogâ. Ostali glumci za njega su samo konkurencija – profesionalna smetnja i fizička prepreka. Da li iko zna za zemlju u kojoj je režim, posebno takav kakav je Đukanovićev, oslonjen na tradicije višedecenijske diktature, popustio i to pred zahtjevima kooperativnijeg dijela opozicije? Gdje bi bile Poljska, Češka ili Mađarska da su prilikom dijaloga vlasti i opozicije kao okrugli sto prihvaćene smjernice donesene na sjednici nekakvog Narodnog fronta ili Socijalističkog saveza radnog naroda? Bile bi tamo gdje su danas Sjeverna Koreja i Kuba. Ali, možda bi tamošnji opozicioni političari bili srećniji i imućniji...? Ko zna?
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.