Mnoge teme koje sam pokretao nijesu dovršene. Neke su tek započete. Neke su u mladosti. Neke u zrelosti. A sve je jedna ista tema. Svaku grije jedno isto sunce. Pod njim su se razvijale, puštale korijenje, granale se, davale cvjetove i plodove. Većina od njih živi u Crnoj Gori, ali to ne znači da ne mogu da prelaze njene granice. Nekima je samo nebo granica. Ali, crnogorska je priča crnogorska. Crnogorci još sjede oko ognja, i razgovaraju se. Ne čitaju oni, ali sve znaju šta se piše.
Neki od njih čitaju nenapisano. I sad takvom čovjeku da pomeneš internet, portale, društvene mreže, kao neke tobož izvore saznanja. Ok, ok! Samo Crnogorci znaju da prezru, i da time kažu koliko je nešto vrijedno. Pravo crnogorsko preziranje je više filozofija i pogled na svijet, nego preziranje. Crnogorsko preziranje više je tip saznanja, prečica do bitnog, nego preziranje.
Najviše smo se zadržali u priči o milovanju. Takvo je vrijeme bilo. Ne zato što je bilo ispunjeno milošću, nego zato što je bilo napunjeno nemilošću, zavišću, jadošću, pakošću, mrzošću, podaništvom, odaništvom itd. Ljudi su slušali s šestoro ušiju i gledali s četvoro očiju. A to znači ništa nijesu mogli ni čuti ni vidjeti onako kako je, no sve u tri lika i hiljadu sjenki. Takva je Crna Gora, posebno u poslednje vrijeme, kad nema drugoga društva nego svojih utvara. Nije to posledica samo izmilovanih duša kojima je pojedena suština, nego duša koje su izgubile svaki put. Samo čuješ šta se ćuti i u sebi šapuće: „Ne znam kud ću ni kako ću, ne znam s kim ću i za koga ću, ne znam šta ću od života, u ad mi se vijet pretvorio. Ovo je ni naprijed ni nazad. Ovo je nazad pa iako je naprijed. Kažu idemo naprijed, a ja vidim idemo nazad. Kažu – ovo su pravo i pravda, a nepravda se osilila k’o zvjerka, za koju nema metka. O, đavole, Bog te ubio, džaba vikati, kad je đavo svakom ušao pod kožu. Na nos nam skoči jadodržavno milovanje“.
Milovanje u Crnoj Gori je uništilo milost. U početku boja naglasio sam da je milovanje više pragmatika nego erotika. Milovanje u Crnoj Gori je bilo najšire društveno zanimanje. Svi su živjeli od milovanja. Istina, rijetki su ga razarali, razobličavali, ponižavali i poništavali, ali sve zajedno to znači da je ono bilo sveprisutno.
Govorio sam i o paradoksima milovanja. Jer milovanje može biti i prikrivena borba, odmjeravanje snaga drugim sredstvima. Milovanje može biti sve drugo, a ne milovanje.
U Crnoj Gori uočen je taj paradoks milovanja, jer vidno je bilo i onima koji slabije vide, da se u crnogorskom slučaju ne zna kad je milovanje erotika, kad pragmatika i politika. Kad je stilistika, kad diplomatija i metodika. Ali, bilo kako bilo, milovanje podrazumijeva odmjeravanje snaga, mobilnost. Ko će koga da pobijedi i istopi u milovanju, to je stvar odnosa snaga i složenih okolnosti.
Ovome se sad ništa ne zna – ko koga tu sad miluje, i zašto? Ko koga tu sad šiša i podšišava, i dokle? Ko koga tu sad zarezuje, a ko ne zarezuje nizašta? Zarezao bi svako svakoga, ako bi mu se ukazala prilika, ne boj se. Ko će kome tu išćerati kučku na šljeme?
Ko će koga tu na kraju da grebena i tepena? A svi su se uželjeli grebenanja i tepenanja, mnogo više nego milovanja. Ovdje je milovanje, čini mi se, samo uvod u grebenanje i tepenanje!
Milo kao da sad opet navlači sve na milovanje, ali u milovanje više niko ne vjeruje. Posebno ovi koje je sazvao na mobu da se riješe na brzinu crnogorski problemi, pod budnim okom, ne samo Brisela i Berlina.
Moglo bi se reći da je ono prvo poluvrijeme bilo plima milovanja, a ovo sad je teška oseka. Ono bi i nestalo, zaboravilo bi se, da nije u prvom poluvremenu, dok je milovanje bilo u ludilu i nadahnuću, napravilo teške probleme Crnoj Gori. Kad se povuklo milovanje na nulu, tek se vidjelo kolike je crne rupe ostavilo.
Ovim milovanjem se ne može okrpiti ono što je onim milovanjem razdrto, prodrto i, prodato.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin MIĆOVIĆ