Ako ne pišem kolumnu svake nedjelje, već imam problem - kako početi? Posebno, kada je Božić! Zar i tada pisati? Ovo je Hristov dan, i to njegov prvi dan na svijetu, u čovjeku. Samo je gledao ovaj božiji svijet, čudio se. Čudio se gdje je došao. I on je bio ponečim iznenađen. Kako može biti lijep svijet, obasjan suncem, ispunjen ljudskim likovima i različitim glasovima. Ali ništa nema stabilnost, trajnost – to može da bude zavodljivo i duhu, kakav je Božiji. Promjena i nestabilnost imaju u sebi nešto lijepo, nešto lijepo-potresno. Mijenjanje, pa i prolaznost, mobiliše pažnju, i čuđenje.
Možda je božićni dan najstabilniji, ne samo zbog jasnog sunca i minus dvadeset stepeni. Nije u pitanju led i zaleđenost, na Božić probije neka dublja stabilnost. Hristos – sunce koje ne zalazi. Naše osjećanje da je takvo stanje, i takva promjena u nama i u vaseljeni, stvarno moguća. Pa neka je i ona prolazna, ali jednom osjetiti tu stabilnost, važno je za cio život. I da se još malo zadržim na ovom osjećanju. Odnekud mi dođe na pamet „smiješni čovjek“ Dostojevskog. Koji na momenat postaje plijen čudesne predstave i rajskog osjećanja. O kojem su sanjali utopisti. Pa neka su sanjali, to samo govori da taj san nekako postoji u duhu čovjekovom, ili u potrebi duha čovjekovog. Neka je i tako. Jer najgore je biti bez tog sna, što kažu, u goloj realnosti, zakovan kao u kovčegu.
Nije da mi ovakva osjećanja sasvim odaljuju realnost Crne Gore. Tu je ona, iako joj se više ne zna šta je, ni gdje je, ni kud je krenula, ni hoće li kročiti naprijed, ili nazad. Ni to, ako kroči naprijed, hoće li to biti u stvari nazad. I, ako kroči unazad, hoće li to biti naprijed? E takva je Crna nam Gora, crna kukavica. Hajde, neka bude crna golubica, još danas. Kukavica je teška, ali je naša. Ne možemo je nikom dati, ili pokloniti. Niko je neće. U njoj smo sakrili sebe? Ali ipak, ne, to je pjesnik pretjerivao?
Ne, nećemo o crnogorskim kukavicama, nego o crnogorskim ćukovima (još gore?). Oni su nam postali bliži. Kukavica je vazda bilo dosta, ali su se crnogorski ćukovi jako namnožili. I rapidno se množe. To niko nije mogao da predvidi, osim onaj ko je okukao i opjevao Crnu Goru. Stvar je u tome što današnji crnogorski ćukovi, nijesu znali da su ćukovi (neki su mislili da su slavuji), sve baš do ovijeh dana. Kada se podvukla crta ispod bilansa desetogodišnje (stogodišnje, i hiljadugodišnje) crnogorske države. U poslednjih deset godina najviše se ćukalo (kao pjevalo, zborilo) o Crnoj Gori. Promocija i promenada je trajala dan -noć evo više od deset godinah. Jedni su ćukali (pjevali), drugi su ćukali (kljucali, zobali). Ćukanje je uzeto kao neka svakodnevna crnogorska himna, i svečano zanimanje. Ako ne ćučiš nijesi za Crnu Goru. Da se razumijemo – ćukanje je ćukanje samo za one koji tu komendiju posmatraju i u jadu se smiju, ili plaču. A za one koji ćuče i ćukaju po notama, za njih je to himnična pjesma nove države i kulture koja nastaje. Crnogorsko praskozorje, drugi kažu – crnogorsko proljeće. Kojem otpjevaju, tamo daleko, u Briselu i Vašingtonu, koji im i podešavaju ton, i štimaju potrebne instrumente, i dodaju potrebne rekvizite, i uljepšavaju kostimografiju i scenografiju, jerbo se radi o „rađanju države i naroda“, a ne o nekom ćukanju, i kljuvanju živih glava i mozgova, kako to primaju domoroci.
E jedno od realnih pitanja je – može li biti ćuk, neko ko nije ćuk? Može li neko ko nije ćuk, da izgleda kao ćuk, da radi i misli kao ćuk, da pjeva i ćuče kao ćuk? Ovdje treba dodati nešto što se podrazumijeva – za ćuka njegovo ćukanje je pjevanje, a za sve druge ono je ubitačno ćukanje, ubij bože ponoćno otezanje, ne daj bože, kob, nesvitanje, jad jadu, crna nesretnoj. Eto kako je nama slušati to ćukanje, pa neka oni kažu da je to himnično crnogorsko pojanje. Ne znam kako ćukanje može biti himnično pojanje, ali može sve u Crnoj Gori. Ona je dušu dala za opake i naopake puteve, za opaka i naopaka razumijevanja, za ubij bože utucanja, za ne daj bože posrnuća. Pobila je i popljuvala braću, da bi pjevala i natpjevavala se pola vijeka na pasjem groblju. Kad je to mogla, može sve brate. Može i ćukove da postavi za horovođe, policajce za državne filozofe, kriminalce za državne ideologe, vrane za socijalne radnike, jastrebove-kokošare za državne vojnike. Eto, koliko rekoh, a tek nagazih...
Nije lako nama s nama. Nije lako nama s našijem ticama. Nije lako nama s našijem golubicama, golubovima prevrtačima, golubovima-pudlicama, golubovima –jastrebovima. Nije lako nama s našijem jezikom punim ognja. S našim jezikom punim smisla u besmislu. Kome ulja u lampu doliva mali Božić. Pričam ja ovako, slušaj nešto, a jedan mi ćuk ispod prozora dobacuje – e, pričaj ti to nekom drugom... e nađi nekoga ko će te riječi da poćuka ko šenicu... Eto. Ne bavimo se "istragom", kako neki misle, no čestitamo Božić Gori Crnoj.
(Autor je književnik)
Piše: Milutin Mićović