Piše: Krsto J. Pejović
Dimenzije globalizacije obuhvataju dosad neviđeni obim asortimana inoviranih i preoblikovanih vrijednosti iz sistema društvenih interakcija svakodnevnog života, i to bez pomisli na bilo kakav oblik pokajanja. Stiče se utisak da više rijetko ko crveni od stida. Kao da je ovo đavolsko vrijeme razuzdano i otuđeno, vjerovatno i zbog toga što je “duša izgubila vrlinu”. Kami bi rekao za ovaj današnji život da je “pun beskrajnih apsurda”. Jedino u ovom i ovakvom vremenu kajanje vraća ugled otuđenom i obezvrijeđenom čovjeku, kome je svaki put klizav. Globalizirani svijet je posve zaboravio onu Da Vinčijevu da je mudrost kći iskustva. Nameće se utisak da je svijet zaronio u dubine nemorala. Stiče se utisak da su ne samo riječi zle, već i pomisao. Smijeha kao lijeka za smirenje je sve manje, a samoća nas je već duže okupirala. U takvom miljeu i dezorjentisanosti nije čudo što je stid rijetka pojava. Izgleda, jedina sadašnja „vrijednost” je hvatanje koraka s vremenom, čime pretežni dio svijeta sagorijeva u postupku što bržeg građenja karijere, što hitnije penetracije u društvenoj hijerarhiji savremenog, poslovnog establišmenta koji je iznjedrila savremena poslovna filozofija, utirući time put novoj organizovanosti. U toj novoj organizovanosti, muka hvata da se što više „zgrabi novca” i to je ono što „krasi” savremenog čovjeka, koji ne razmišlja da li je to prava i glavna vrlina. Zaboravlja se danas ona Spinozina da je poštenje najbolja politika. Stoga nam jedino preostaje konstatacija da se ljestvica vrednosnih sudova i ciljeva izmijenila iz temelja. Skoro da su nam najbliže ponajviše sumnjive priče, kojima je tradicionalno i etičko dovedeno u pitanje. Naše moralno stanje je ogoljena riječ, koja se klati kao kap vode s lista. Vjerovatno stoga što je neoliberalni moral modernog čovjeka stavio s one strane građanskog pozitivizma. Zato nas i ne čudi što se svijet, pa i evropejski gubi u agoniji ovovremene ekonomije, nemoćan da shvati šta je iluzija ili očajanje. Trka za bogatstvom je očito srozala skoro sve ljudske vrline, i ta trka je depozit neoliberalizma koji vlada nad znatnim dijelom svijeta. Krajnje granice koje su bile zadugo nasavladive, sada su donekle porušene. Potkopani su putevi odgovornosti. Običan čovjek nema ni hrabrosti da osmotri ambis koji ga čeka. Nije čudo onda što čovjek današnjeg vremena ne govori i ne spominje životne vrline. Kao da nema snage ni da prisustvuje zavještanju istine, iako je „njen jezik prost”. Nikako da se bar sačuva dio istine koji nam je ostao od predaka, a koja se prenosila s koljena na koljeno. Međutim, bila bi velika zabluda i nepravda ako bi se kazalo ili mislilo da se čovjek ikad nalazio u potpunom „moralnom carstvu”. Manje je bilo onih koji su moral prihvatali kao životno pravilo, kao apsolutnu stvarnost, i kao prihvaćenu dužnost. Nameće se zaključak da je danas oskudica prijatnih osjećanja za opštim dobrom. Moguće i zbog toga što pregaoce modernog života interesuje samo biznis. Inače, za njih važi pravilo da „ništa nije istinito” i da je „sve dozvoljeno”. Otuda i ne čudi što etika „modernog” čovjeka jeste gubitak na supstanci, gubitak pristojnog čovjeka. Stoga je „logično” što je smanjen broj onih kojima ni kompas ne pomaže, s obzirom na to da za njih koordinate ne postoje. U tom i takvom beznađu mora se reći da iz ovovjekovnog čovjeka sve manje izlaze blagoslov i normalna priča, a sve više bezosjećajnost i pakost. Običan čovjek bi kazao- jezik nam je postao napast. Seneka bi tome dodao gnjev se javlja „kao pometnja duha”, kao „izvorište mržnje”. Ponekad nismo kadri ni sami sebe da obuzdamo. Vjerovatno zato što je izgubljen naš karakter, što je posledica komunikacija koje je zahvatila erozija. To nam daje za pravo da se kaže da nikada nije bilo teže definisati pojam poštenja. Vjerovatno i zato što svijet s kraja drugog i početkom trećeg milenijuma ne čuva u sebi ni mogućnost onoga što će se desiti u budućnosti. Kao da su zaboravljene Njegoševe riječi da je „čast slava, svetinja naroda”.
Iako je pokajanja sve manje, mora se jasno reći, da je to jedini lijek koji otvara horizont za normalan život, za normalnu priču. Ukoliko se budemo borili protiv grijeha, utoliko ćemo se prije vratiti istini, pravdi i poštenju koje uvijek bude nagrađeno istinom, za koju vladika Nikolaj Velimirović kaže da ne može postojati bez dobra, niti dobro bez nje. Dakle, postojanost nam je pojas za spasavanje, kojim ćemo izbjeći „okupiranu samoću” i ujedno se vratiti optimizmu koji već decenijama iščezava ispred nas samih. Jedino nam optimizam dokazuje da smo živi. Ako nas je „strah od stida” kajanja će biti više. U suprotnom, ostaje nam da „po sjećanju hodamo kao po mjesečini”, prizivajući dobra vremena i časne ljude. Istini za volju, ni u neka druga srećnija vremena poštenje i istina nisu bili uvijek za sve argument, koji ima poslednju riječ, ali jesu načelo tradicionalnog običaja koji je imao ulogu da bude poslednji kriterijum u ponašanju. Ovoj konstataciji kao nauk uslijedila bi ona narodna iz stare Crne Gore da život zaslužuje da se nastavi, ako mu je putokaz čast.
Ovoj izreci dajmo maha, jer biti čovjek ipak nije mit. Ugled ne umire, pa nek zaborav bude lijek uvredama.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.