Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić


Simboli, crteži, znaci – sve sami drevni načini saopšt­avanja, ispovijedanja, ob­znane, ali i hiljadugodišnjeg načina čuvanja sebe od zaborava. Bješe tako u vremenima kada je strah bio za tri prostora veći od današnjeg. A onda se svemir malo sku­pio, okre­nuo na le­đa - iz­gre­bao žar sa ta­va­ni­ca, te ta­ko na­pra­vio slova. Rijet­ki su posjedovali sposobnost pisanja, a još ređi dar da i neš­to značajno napišu. Ali, i to rijet­ko vremenom se nakupilo.
Hartije i papiri ni­su se mogli sačuvati (do danas bi, doduše, i is­tru­li­li) pa se zapisivalo na tkanini, metalu (pločicama), keramici, ali i na kamenju posebno odabranom da zabilježi raspored zvijezda koje su zgasle – u našem narodu poznatom kao stećci.
 Međutim, bilo je stijena koje ni­ti su imale izvijen oblik stećka, ni­ti ornamente, uklesane šare ili druge izrez­barene ukrase, a nosile su ljudskom rukom izvezene poruke. I to ne bijahu samo religijski is­pi­si, i ne isključivo “za ime i slavu najvećeg od osvajača”... već mahom prostodušne sentence – nečiji nedosanjan sanak, kratak pomen ili kakav osvrt na život (u kom žeđi nečijih strasti ni­su mogle da zgasnu). Sve njih je ipak krasila istorodnost – teš­ke riječi, sklad ravan melodijskom i iz­uzetna dopadljivost umu i onom ko čita da ih naizu­st i upamti. Nazivali su ih i prokrvljeni kamenovi. Vjerovatno zbog izlivenog srca uz pomoć kojih su poruke klesane.
Nevjerovatno, ali i ovakvo kamenje se mahom nalazilo na Balkanu, i mahom se o njima nije vodilo računa. U bli­zi­ni Nik­šića su veći komadi čak korišćeni kao ivič­ni­ci (graničnici) na livadama – da bi se znalo koliko od polja pripada kojem gazdi. Interesantno, “dobrim” domaćinima nije bilo teš­ko da se zavuku u šu­mu ili pođu s druge strane gore kako bi tolike granitne ploče izglavili i dosekali do svojih kuća. Kasnije su ih koristili za krmedare i ambare – jer životinje ni­su mogle da preskoče “čudno kamenje”. Možda su i mogle, nego ni­su htjele – vjerovatno dobrano osjećajući kako žile svemira pulsiraju kroz stećke. Ne bi bio pr­vi put da su magarad i svinje pametnije od čovjeka.
 Ipak, rečito kamenje je preživjelo, a uz malo sreće nadživjeće i domaćinske generacije ovdašnjih farmera... Nosiće poruke na svojoj granitnoj koži i nenametljivo ukazivati kako su razmišljale neke mirisne duše milenijum jeseni unazad. A bilo ih je raznih:
 Na stijeni okrnjenog vrha ostala je da svjedoči nečija nada u spasenje: “Nebo je bilo u meni. Ne spoznah to dok ne padoh među zvijezde”.
 Zbog neuzvraćene ljubavi na jednom od stećaka, mladićeva ruka je isklesala sledeće: “1422, ljeta kada se svi radovaše, a ja... ja zmreh”. Pored kamena je i njegova humka – samo dvije zime mlađa od poruke.
A kilometrima dalje, zakopana u zemlji krila se gromada koja je tajila, neš­to što je i kanilo da bude skriveno... na sreću, nije potonulo. Na njoj stoji:”A kad zgasnem, ne pomeni me. Nek niko ne saznade da što voljeh ne imah”.
Dani tih doba ni­su kroz ove riječi donijele samo zebnju kako je svijet nekad bio surov... već i istine čija gorčina i danas umije da bude opojna poput toplog poljupca. Jer, ima nečeg golemo utješnog u prepoznatim patnjama. Pa čak i onda kada nas od srodne duše razdvajaju epohe. Jer, eoni ni za končić ni­su promijenili ko­ša­ri­cu gladi.
Neumitnost i niš­tavilo prate život, te je razumljiva težnja da makar trag koraka (jeda, ljubavi, tuge, radosti, bijesa) ostane zabilježen na neki način... Više ne koristimo ni tuđe oči da osvijetlimo mrak u nama, a kamoli da svojim perom ispišemo koliko smo uisti­nu ranjivi i željni letenja. Lijepi lju­di nikad ni­su bi­li ljepši – a venu sami;  život nikad nije bio lak­ši – a postaje sve teži; nikad nismo bi­li sebičniji – a žudimo da sebe nekom darujemo... Java nikada nije bila snovenija – a opet... najradije spavamo.
 Zapisi sa prokrvljenih stijena uisti­nu podučavaju... a imali su namjeru samo da oglase nečiji plam prije nego ga da­šak ugasi.
 Jedna mudrost, poput milosrđa, da se dokučiti sa stećaka. Ne treba sebe zaluđivati da je dugovječnost poseban kvalitet... život ne treba mjeriti po du­ži­ni, već po ši­ri­ni.
Zato, di­ši...
(Autor je knji­žev­nik)