U Crnoj Gori u poslednjih sedam godina registrovano je 27 silovanja, i oko 30 pokušaja tog krivičnog djela. U izvještajima o radu Ministarstva unutrašnjih poslova od 2010. do 2016. godine navodi se da se godišnje registruje prosječno pet silovanja, koliko ih je bilo 2010, 2014. i 2015, a najmanje ih je bilo lani i to dva.
U izvještaju MUP-a za prošlu godinu piše da su registrovana 22 krivična djela protiv polne slobode, što je za 15 odsto manje u odnosu na godinu ranije.
– Registrovano je 11 krivičnih djela nedozvoljene polne radnje, dva posredovanja u vršenju prostitucije, dva silovanja, tri silovanja u pokušaju, jedna obljuba nad nemoćnim licem, jedna obljuba djeteta i dva prikazivanja pornografskog materijala djeci i proizvodnja i posjedovanje dječje pornografije – navodi se u izvještaju MUP-a.
U tom resoru kažu da su riješili 21 krivično djelo protiv polne slobode.
– Krivična djela protiv polne slobode procesuirana su nadležnim državnim tužilaštvima podnošenjem 22 krivične prijave, kojima su obuhvaćena 24 lica – preciziraju u ministarstvu.
Crnogorsko zakonodavstvo za silovanje propisuje maksimalnu kaznu od 15 godina zatvora, ali još nije zabilježen slučaj da je ta sankcija ikom izrečena. Prema poslednjim podacima, prosječna kazna koja se izriče za krivično djelo silovanje je tri godine, što je, prema ocjeni stručnjaka, malo jer žrtve bivaju obilježene za cijeli život. Minimalna kazna za ovo djelo je godina zatvora.
Kriminalističar Velimir Rakočević smatra da je crnogorska kaznena politika za silovanje neadekvatna i nekonzistentna, te da ne može da ostvari svoj osnovni cilj, a to je prevencija. On ističe da se usled blage kaznene politike silovatelji ne demorališu da počine to gnusno krivično djelo.
Rakočević posebno upozorava na tamnu brojku kada je u pitanju krivično djelo silovanje.
– Na jedno prijavljeno silovanje uvijek ide 10, pa i do 15 neprijavljenih. Kod nas je zbog nekih tradicionalnih normi to posebno problematično jer se žrtva ne posmatra kao žrtva, nego se na nju nekada gleda kao da je nešto skrivila. Zato žrtve često ćute o silovanju, kako zbog viktimizacije, tako i zbog loše kaznene politike za silovatelje i sramote, jer je društvo sklono tom čudnom fenomenu da okrivi žrtvu – kazao je u izjavi za „Dan” Rakočević.
Rakočević upozorava da su upravo tendencije društva da okrivi žrtvu razlog što imamo malo slučajeva prijavljivanja silovanja, a ona se češće dešavaju.
U Centru za ženska prava smatraju da aktuelna statistika ne odražava realno stanje, jer se seksualno nasilje i dalje rijetko prijavljuje zbog načina na koji ga sredina, pa i same institucije tretiraju.
– Najviše prijava za seksualno nasilje, uključujući i silovanje, bilježe one zemlje koje imaju razvijene servise podrške, specijalizovane zdravstvene službe, krizne centre... Crna Gora nema ništa od toga, iako nas Konvencija Savjeta Evrope protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici obavezuje da obezbijedimo sve neophodne servise za žrtve nasilja. Poseban problem predstavlja nepoštovanje privatnosti žrtava, o čemu svjedoče brojni primjeri koje smo pratili kroz medije. Vidite napise o nedavnim tragičnim događajima – iako su dvije žrtve izgubile živote, portali su prepuni komentara na račun žrtava, a o tome niko ne vodi računa – kažu u Centru.
Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević smatra da su kazne za silovatelje previše blage.
– Kazna za silovatelja od nekoliko mjeseci ili godina ništa je u odnosu na to, a žrtva ima traume za cijeli život – ističe ona.
Upozorila je da se silovanja dešavaju i u braku, te da žrtve to i ne prijavljuju jer nijesu svjesne da su silovane.
– To je vrsta nasilja koja se i ne prijavljuje i o kojoj se ne priča zbog sramote – istakla je Raičevićeva.
M.S.
Tolerantniji prema počiniocima
U Centru za ženska prava kažu da se u Crnoj Gori i dalje mjeri da li je žrtva „doprinijela” nasilju, u njen iskaz i motive se sumnja, a pod lupom su njen moral i ponašanje.
–Tako žrtva, a ne nasilje koje je preživjela, postaje centar interesovanja institucija, ali i javnosti, zbog neetičnog pisanja medija. Pritom se kompletan pravosudni sistem oslanja na njen iskaz, pa njeno eventualno odustajanje često znači i obustavljanje postupka, ili veoma blage kazne za počinioce. S druge strane, društvo ima mnogo tolerantniji odnos prema počiniocima, nerijetko ih smatrajući žrtvama lažnog prijavljivanja, provokacija, osvete i slično – dodaju u Centru.