-Piše: Velimir Eraković
Putujem Crnom Gorom. Prolazim jugom i sjeverom. Ne preskačem ni centralni dio. Mi Nikšićani kako pređemo Panduricu smatramo da smo uspjeli u životu. Samim tim i ja, iako se nekim uspjesima ne mogu pohvaliti, volim da putujem po Crnoj Gori. Nijesam kao ovi koji su, kad su Panduricu prešli, postali predsjednici, ministri, premijeri, poslanici, direktori policije ili zamjenici, komandiri SAJ-a i specijalne jedinice i direktori najvećih državnih preduzeća. Ja putujem puta radi. Nije velika zemlja, pa mi je lako. Što kaže naš narod: ,,Kamenom bi je čovjek prebacio’’. Ima ona lijepih krajolika. Ima prirodu na kojoj bi joj pozavidjele i veće zemlje. Ima lijepo more i obalu, planine od kojih putniku zastaje dah, a piscu nadolaze emocije, pa je o toj državi ispjevano i nekoliko pjesama. Jedna od najpoznatijih i meni najmilija je da ,,niđe nije nebo plavo kao iznad Crne Gore’’. Tako se nešto potrefilo, pa je u čitavoj vasioni na ovom malom parčetu najplavlje. Ima Crna Gora sve, ali se ne vidi. Ima marionetsku vlast koju predstavlja premijer bez parlamenta Duško Marković, koga povezuju s nekakvim radijatorima... Premijer koji udbaškim metodama i podržan od stranih ambasada čuva vlast koju nikad nije osvojio. Vlast koju je oteo opoziciji tako što je inscenirao lažni državni udar. Ima i Katnića i Veljovića, ljude od povjerenja kojima niko ništa ne vjeruje. Da bi bio uvjerljiviji, Katnić se kune u crnogorske talike. Ima Crna Gora i desetak godina istorije u kojoj je sve epohalno, pa i gol protiv Mađara u prvoj fudbalskoj utakmici i prečka protiv Engleske. Ima i predstavnika ili predstavnicu na ,,Evrosongu’’ koji je pravo oličenje države i društva u minulih deset godina. Ima vjetrenjače i koncesije na sve elektrane koje treba da se naprave po Crnoj Gori i sve su u vlasništvu Milovog sina Blaža. Ono što nije Blažovo to je Anino ili Acovo. Velika je jagma za ostatkom plijena pa se oko njega čerupaju mojkovački i ostali klanovi ko će biti ekskluzivni švercer cigareta i oružja. Ima i hiljade zastava kojima su okićeni svi crnogorski gradovi i sela. Ali, nema puta. Ili nema puteva. Putevi su nešto što putniku najviše treba. Krenem na jug, bih malo do mora, ne mogu da prođem. Razorena dionica Cetinje – Budva. Pošto žurim, molim čovjeka koji reguliše saobraćaj da me pusti, a on kaže: ,,Što ti je bolje da te ja puštim kad Lapčiće proći ne možeš’’? Krenem ka sjeveru, a tamo svaki put blokiran. Preko Žabljaka do Pljevalja samo ptica može. Nema metra puta da neko od onih radnika ne maše palicom i pokazuje kuda i kad da krenem. Kroz Moraču je posebna priča. Rupa na jednom mostu je takva da se vidi rijeka i sve njene ljepote. Za dobrog pjesnika idealno da napravi još koju odu Crnoj Gori. Ali, za putnika muka. Rupa je pokrivena samo limom, tek toliko da se može preći i jedva domoći druge strane. Čudi me šta se dešava i zašto su putevi u ovakvom stanju. Pitam ljude, ne umiju mi odgovoriti. Kažu samo: radi se. Ču radi se, a nigdje puta nema. Pitam se i razmišljam, pa dođoh do skromnog zaključka i rješenja moje dileme. Mi smo, ljudi, tajno bombardovani. Ovoliko rupa po putevima je samo NATO mogao napraviti. Posle sramne skupštine na Cetinju i najveće izdaje u istoriji Crne Gore, NATO je počeo s izvođenjem vojnih vježbi po Crnoj Gori. Tajno, da niko ne zna i ne vidi. Drugog objašnjenja za ovolike rupe nema. Nekad su nas bombardovali javno, a sad tajno prave rupe koje niko nikad neće zakrpiti. Vlast koja je izdala državu pravi rupe među narodima u Crnoj Gori koje će kad- tad imati nesagledive posledice. Ovakav moralni i ljudski sunovrat ne može proći bez posledica. Jedno je sigurno, čovjeku treba helikopter da bi negdje na vrijeme stigao u Crnoj Gori, Govorio je jedan mudri Pivljanin da je helikopter strašna stvar i da bi svaka kuća trebalo da ga ima. E, palo mi je napamet koliko je bio u pravu, kao da je predvidio ovakav epilog nezavisne i međunarodno priznate države. Crna Gora nema budućnost. I nema svog puta. Ko nema puta, ima rupe i to one koje se šire i prave grotlo iz kojega niko ne može izaći. Kao iz živog blata. Ko nema puta, ima rupe. A mi puta nemamo. Niti se nazire neki novi i bolji put. Nego da sačekamo. Možda će se nekad nešto i promijeniti. Do tada, neka svaki Crnogorac zaduži po jednu rupu. Da ima uspomenu na ovih desetak godina nove crnogorske istorije i da mu ulivaju nadu u neki novi i ljepši put. U neku novu i ljepšu državu.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.