-Piše: Milan Mišić
Avganistan. Zemlja u jugozapadnoj Aziji, po površini otprilike osam puta veća od Srbije. Nema izlaz na more, a sa 5,5 hiljada kilometara kopnene granice susjed je Iranu, Turkmenistanu, Uzbekistanu, Tadžikistanu, malčice (samo 76 kilometara, sa samo jednim, planinskim, prolazom) Kini i Pakistanu.
Sa avganistanskog istoka na zapad putuje se 1.200 kilometara, a tamo gdje je najširi, mjereno od južne granice do sjevera, ima 800.
To je zemlja oštrih kontrasta: jedna polovina ima visoke planine (najviši vrh je 7.492 metra), druga plodne doline, ali i pustinje. Za umjerenosti ne zna ni klima: zime su hladne i vlažne, ljeta vrela, suva i prašnjava.
Kakva zemlja, takvi i ljudi (34,6 miliona): tipičan Avganistanac je ponosan, nezavisan po svaku cijenu, hrabar, individualista, sumnjičav prema strancima, ali i sposoban da iskuje dugotrajno prijateljstvo i nesebičnu lojalnost.
Avganistanci jedva da su nacija u klasičnom značenju te riječi, već prije skup čak 14 etničkih plemena i grupa: Paštuna, Tadžika, Hazara, Uzbeka, Turkmena, Baluča, Nuristanaca... To je rezultat istorije koja je pak oblikovana geografskim položajem, koji ga je, kako reče jedan pisac, činio „manje zemljom, a više autoputem duž kojeg su se armije, ljudi, religije i kulture kretale naprijed i nazad, sa istoka na zapad i sa zapada na istok”. Dok brodovi nisu donijeli revoluciju u trgovini, Avganistan je bio glavno raskršće svijeta, zemlja na drevnom „putu svile” (koji se danas obnavlja, ali zaobilazi Avganistan).
Ovaj poduži uvid smatrao sam neophodnim, kao okvir za sliku Avganistana danas, zemlje u kojoj se „međunarodni građanski rat” vodi još od 1978. i koji će se, sudeći po prošlonedjeljnoj objavi američkog predsjednika Donalda Trampa, nastaviti na neodređeno vrijeme.
Tramp je naime objavio novu strategiju za najduži rat u američkoj istoriji koji Amerika vodi već 16 godina. Glavna novost je da će se broj njenih vojnika u Avganistanu sa sadašnjih 8.400 povećati za 4.000, što bi trebalo da omogući pobjedu protiv pokreta otpora, talibana, kao i „častan i trajan izlaz”.
Trampova objava je, međutim, pokazala da američki politički i vojni establišment u stvari ne zna šta će sa Avganistanom i nema formulu kojom bi završio rat koji je započeo Džordž Buš mlađi, a naslijedio Barak Obama, koji ga je proglasio „glupim” i zvanično završio, ali praktično Donaldu Trampu samo teslimio.
Tramp je pak u svojoj razbarušenoj predizbornoj kampanji u kojoj se moglo čuti zaista svašta, najavljivao da će prekinuti tu besmislenu intervenciju koja je dosad koštala preko bilion (hiljadu milijardi) dolara i 2.400 poginulih Amerikanaca, ali se sada, nesumnjivo na nagovor generala kojima se okružio (generali su mu ministar odbrane, savjetnik za nacionalnu bezbjednost i šef kabineta) predomislio.
U novom pristupu nema ama baš ničega što već nisu isprobali Buš i Obama, a ono što je teško zamisliti, to je kako će neprijatelj biti pobijeđen sa 12.000 vojnika, kad nije savladan dok ih je tamo, što američkih, što NATO saveznika, neko vrijeme bilo više od 100.000.
Pokazalo se, međutim, da je ubojito oružje najveće vojne sile nemoćno pred nekoliko hiljada gerilaca čiji je cilj da povrate vlast u prestonici, Kabulu, iz koje su protjerani američkom invazijom u jesen 2001. kada su, podsjetimo se, Amerikanci tamo intervenisali posle napada Al kaide na Njujork i Vašington 11. septembra što je bio najspektakularniji teroristički napad u istoriji.
Cilj invazije bio je da se uhvati vođa Al kaide Osama bin Laden i sruši režim koji mu je pružao gostoprimstvo. Drugo je postignuto veoma brzo, a drugo tek deset godina kasnije.
Amerika se zaglavila u Avganistanu zato što je u međuvremenu redefinisala svoj ratni cilj: posle brzog svrgavanja vlade radikalnih islamista (što su talibani), riješila je da u Avganistan uvede i demokratiju. Održano je nekoliko izbornih ciklusa, uvedeni su parlament i predsjednički sistem, ali od demokratskog Avganistana trajnom se pokazala samo njegova fasada, dok je zemlja nastavila da funkcioniše kroz mehanizme nagodbi među klanovima, neobuzdanu korupciju i manje ili više otvorenu sabotažu okupatorskih napora.
Ni nova strategija ne nagovještava da je moguća pobjeda na vojnom polju, između ostalog i zato što su talibani danju seljaci, a noću gerilci, zato što im (ne baš mnogo prikriveno) pomažu američki saveznici (Pakistan, Saudijska Arabija), i što je zagarantovano da će, odluče li Amerikanci da ipak odu, Avganistan veoma brzo postati država džihadista.
A, sjetimo se, Amerika je, prije nego što je počela da gubi, bila pobjednik u Avganistanu, kada je, pomažući mudžahedine, u završnom okršaju Hladnog rata odande protjerala vojsku Sovjetskog Saveza, koji se malo potom raspao.
Avganistan je time potvrdio svoju reputaciju „grobnice imperija”, a kako stvari stoje, tamo se nadgrobni kamen priprema i američkoj.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike’’)