Profesor srpskog jezika i književnosti Đoko Račić, koji je 41 jednu godinu proveo radeći u obrazovanju, smatra da je srećna okolnost što se „Dan” pobrinuo da ediciju književnih djela Mihaila Lalića u povodu sto godina od njegovog rođenja učini dostupnom svojim čitaocima. Za poštovanje je nastojanje da se još jednom obnove sva njegova književna djela, posebno zato što je on posljednje godine svog života proveo na prostorima Boke, na Toploj u Herceg Novom. Zna se da je i u starijim godinama najveći dio vremena proveo šetajući Podorjenskim stranama i te šetnje zabilježio u svojim dnevnicima. Mihailo Lalić je najbolji pisac ovih predjela, nije bio samo ideološki pisac, već istinit slikar ljudskih sudbina zatečenih u ratnom vihoru. Sličan slučaj je i sa Dobricom Ćosićem u njegovim najboljim romanima, kaže prof. Račić.
– Niko to prije Lalića nije toliko uspješno uradio, pogotovo što je odličan poznavalac mentaliteta ljudi ovog podneblja. Izuzetno plodan pisac sa romanima, najvećem djelom sa temama iz Narodnooslobodilačkog rata, Lalić je posebno veliki romansijer u djelima u kojima slika čovjeka i njegovu psihologiju u situacijama kad je čovjek čovjeku zvijer i kad se čovjek, stiješnjen ispred smrti, brani kao zvijer. Sa tim temama počeo je pišući zbirku pripovjedaka „Prvi snijeg”, koja predstavlja osnovu za njegov prvi roman „Svadba”, a onda, ređaju se jedni za drugim ostali romani. „Lelejska gora”, koja je izašla uz „Dan” u izdanju „Obodskog slova” iz Podgorice, jedan je od najboljih romana, ne samo u Crnoj Gori, nego i među najboljim romanima na prostoru one Jugoslavije, kaže prof. Račić i dodaje da je termin „Lelejska gora” sinonim svih naših gora koje su kroz veliki broj ratova bile „leleje” uopšte na našim prostorima.
- Psihologija čovjeka zatečenog u ratu posebno je došla do izražaja u ovom romanu. Sve gore u ratu postaju lelejske, pogotovu gore sa područja Vasojevića, što je upravo lokalno vezano za radnju ovoga romana. Tu Lalić opisuje čovjeka stiješnjenog u zamci, čovjeka kojega u hajci gone kao zvijer i čovjeka koji goni kao zvijer. Lelejska je gora sinonim odjeka, leleka i urnebesa koje je rat ostavio na prostorima Crne Gore. Nije to sam pojam Lalićev za njegovo vrijeme i za vrijeme NOB-a u Crnoj Gori - sve naše gore su bile i stjecište i mjesto hajki za one ili na one koji su tražili utočište ili stecište. One su sve primale, bile su izuzetno uvo, koje je primalo glasove, a onda ih samo, glasom i odjekom, slalo u svijet, objašnjava Račić.
Vrlo često se Lalić tretira samo kao književnik ideologije - komunista, međutim, u njegovim kasnijim romanima „Gledajući dolje na drumove” i „Kad gora ozeleni”, on je znao da bude vrlo strog kritičar ratnih strategijskih i ideoloških promašaja. Sve je to narod znao, ali se o tome nije mnogo pričalo, jedino se Lalić osmjelio i otvoreno o tome pisao, navodi profesor.
– Neopravdane su bile netrpeljivosti naroda iz Lalićevog kraja, Vasojevića, da je on u svojim djelima pisao samo o negativnostima svojih zemljaka. Samo ova tri slučaja – Pljevlja, Bare i Lubnice, pogotovu Kraljske Bare, gdje lokalni četnici „Bogom i Svetim Jovanom” kume komandu partizanskog odreda da se vrate i da se ne proliva krv, Lalić je vrlo istinito, a kritički govorio o negativnim posljedicama nekih partizanskih strateških promašaja, naglasio je Đoko Račić, autor zbirke pjesama „Slovoskoci”.
M.D.Popović
Poštovanje čovjeka i njegovog djela
– Malo šta je u Crnoj Gori posvećeno imenu i djelu Lalića –na području Berana, u selu Trepča, gdje je rođen i gdje je učio gimnaziju, jedna kulturna manifestacija je posvećena njemu. Tome je, čini mi se, više pažnje posvetio krug književnika sa područja Crne Gore i Vasojevića, koji žive u Beogradu, iz koga je i Dobrašin Jelić, koji je uradio „Knjigu o Laliću”. To su njegovi susreti, njegovo drugovanje, prijateljstvo sa Lalićem. Ta je knjiga posebno natopljena izuzetno prijateljskim osjećanjima i poštovanjem, ne samo Lalićevog književnog djela, nego i Lalića kao čovjeka – zaključuje Račić.
Kritikovao ratne promašaje
– Za njegove stavove neočekivano, Lalić se vrlo kritički osvrnuo na tri ratna promašaja, posebno na partizansko komandovanje pri napadu na Pljevlja, gdje je zbog loše procjene odbrane Pljevalja od strane Italijana i njihovih pomagača, izginuo veliki broj partizana. Takođe, u borbi na Lubnicama kod Berana, gdje je u teškim zimskim uslovima, okružen četničkim snagama, zbog toga što nijesu mogli ni metak da ispale, jer su im se obarači na oružju zamrznuli, izginuo je odred partizana upućen uz Bistricu. Posebna situacija je sa partizanskim odredom, upućenim iz komande u Kolašinu da se razračuna sa četnicima i seoskim prvacima u Kraljskim Barama. Odred je bio opkoljen na pilani u Mateševu, tamo gdje je nekad Lalić, poslije rasformiranja četničkog zatvora u Kolašinu, sprovođen od strane Njemaca. Barski četnici, ne želeći da proliju bratsku krv, šalju kurire komandi odreda da se vrate za Kolašin, jer ne postoji način da prođu kroz Kraljske Bare. Nije došlo do sporazuma, jer je partizanska komanda iz Kolašina bila izričita, čak ni poslije opomene da su svuda oko partizana mitraljeska gnijezda, komanda je izdala naredbu da odred krene. Došlo je do borbe i veliki broj partizana je stradao, objasnio je Račić.