Jedan od najistaknutijih savremenih srpskih pjesnika Zoran Bognar pored poezije poslednjih godina posvećen je i uredničkom poslu u izdavačkoj kući „Dereta”. Tokom prethodne godine objavljena su mu Izabrana djela u sedam tomova (u izdanju IK „Draganić”) povodom 30 godina rada za koje je naš sagovornik dobio nagrade „Zlatni beočug”, „Kočićevo pero”, „Vasko Popa”, Nagradu ULUPUDS, kao i nagradu za najljepše knjige na prethodnom Beogradskom sajmu i nagradu „Miodrag Draganić”, kao godišnju nagradu svog izdavača. Tim povodom Bognar je imao i nekoliko književnih portreta na respektabilnim književnim susretima, kao što su Ratkovićeve večeri poezije, Njegoševi susreti, Drainčevi susreti, Dani Maka Dizdara i mnogim drugim književnim večerima i festivalima u unutrašnjosti i regionu.
– Kroz svoju poeziju koja je i ekspresivna i filozofska i sakralna, na momente i metafizička, ali prije svega antropocentrična, pjevam o Novom čovjeku koji je homo spiritualis, dakle spoj raspjevanosti Zorbe i individualne svjesnosti Bude sa sveobuhvatnom preglednošću gordog Argusa. Andre Malro je jednom prilikom rekao da će 21. vijek biti vijek duha ili ga uopšte neće biti. To je i moje mišljenje i moglo bi se reći jedan od osnovnih lajt-motiva čitave „Elizejske trilogije”. Uvjeren sam da homo sapiens proživljava svoje poslednje trenutke, što i nije neka tragedija, ako vidimo kakav svijet ostavlja iza sebe.
● Gdje pronalazite inspiraciju?
– Inspiracija je svuda oko nas... između iluzija i aluzija... u vazduhu, u stvarima, u sjenkama.
● Koja je uloga poezije danas, kod nas i u svijetu?
– U kreativnom činu poezija nikako ne može da trpi, jer ukoliko je patnja nepisani zakon poezije onda je ovo idealan ambijent za njeno pisanje... Ali, ako pričamo o poeziji kroz prizmu izdavaštva i njenom plasmanu u medijima onda moram napomenuti da je stanje katastrofalno. Danas gotovo svi izdavači u vrijeme ekonomske krize i ovdje i u regionu štampaju komercijalne knjige kako bi preživjeli, dok u fiokama trpe i čekaju neka bolja vremena knjige iz oblasti poezije, istorije umjetnosti, književne kritike, teorije i esejistike. Nadam se da će se nešto u najskorije vrijeme morati promijeniti jer bez njegovanja tih žanrova nema ni ozbilnjih izdavača ni ozbiljne književnosti.
● Da li je po Vama poezija dovoljno zastupljena u medijima?
– Naravno da nije... U ovom trenutku rekao bih da je kompletna književna scena Srbije pravi kakofonični literarni galimatijas gdje se, zahvaljujući tabloidnom vremenu, pojavilo i „ukorijenilo” dosta paraliterature. No, ne vjerujem da će to biti dugog daha i da ta kvaziliteratura može da naudi i ugrozi onu pravu, istinsku književnost. Vjerujem da će sve uskoro doći na svoje mjesto. Da će ta takozvana „književna čuda” nestati poput blata sa cipela, a da će ona prava, zdrava i uzvišena materija, što istinska književnost (gdje svakako centralno mjesto zauzima poezija) i jeste, opstati i ostati za sva vremena.
● Kako ocjenjujete književnu kritiku?
– I književni kritičari i književna kritika i dalje postoje, ali ono čega je sve manje to je medijski prostor za književnu kritiku, jer s jedne strane mnoge dnevne novine više nemaju kulturne dodatke, nego su pribjegli tabloidnom novinarstvu o čemu smo pričali u prethodnom pitanju, dok se s druge strane mnogi književni časopisi gase ili u najmanju ruku izlaze neredovno, odnosno kada mogu.
● Ako govorimo o književnim uzorima, koji su Vaši?
– Za razliku od mnogih naših pjesnika ja svoje uzore ne krijem. Odrastao sam na anglosaksonskoj i hispanoameričkoj književnosti, pa samim tim logično je što su moji najdraži pjesnici upravo Mervin, Vitmen, Eliot, Kupferberg, Alberti, Paz, Borhes, Ferlingeti i Alfonsina Storni... od kojih sam zaista mnogo naučio. Naravno, moja poezija nije epigonska u odnosu na poeziju navedenih pjesnika, jer sam joj dao lični pečat. Ono što sam preuzeo iz navedenih poetika jeste prevashodno emancipovanost na planu jezika i na planu strukture i forme. Stoga je mnogim našim književnim kritičarima i teoretičarima bilo odmah jasno da me ne mogu porediti ni sa jednim pjesnikom iz naše baštine jer ne pripadam ni jednoj konvencionalnoj književnoj „fioci”.
● Urednik ste u renomiranoj izdavačkoj kući „Dereta”. Da li Vam urednički posao oduzima vrijeme ili Vam daje nadahnuće za pisanje?
– Iako me uloga urednika veoma troši moram da priznam da mi je velika čast i zadovoljstvo raditi ovaj „misionarski” posao za jednog od najvećih srpskih izdavača u poslednjih 25 godina. Ne kaže se džabe da je najveća privilegija raditi posao koji voliš, a ja upravo radim ono što najviše volim, a to je biti posredno ili neposredno u književnosti svim svojim bićem. Kada jednog dana i ne budem više urednik moći ću s ponosom da kažem da sam kao urednik, između ostalog, potpisao izabrana djela Vidosava Stevanovića, Stevana Pešića, Milana Oklopdžića kao i četiri knjige tematskih pripovjedaka („Fratarske priče”, „Priče o gradovima”, „Ženske priče” i „Priče o deci”) Ive Andrića koje su se, povodom 50 godina od uručenja Nobelove nagrade, zahvaljujući ideji Zadužbine „Ivo Andrić” po prvi put pojavile u srpskoj književnosti…
● U toku je Međunarodni sajam knjiga u Beogradu. Koje su to knjige, ,,udarni naslovi” koji autori sa kojima ,,Dereta” ove godine raduje svoje čitaoce?
– U godini u kojoj „Dereta” obilježava 35 godina postojanja sa 50 novih naslova, najznačajniji je svakako roman „Pjuriti” Džonatana Frenzena, po mnogima najznačajnijeg pripovjedača današnjice. Sada već možemo da tvrdimo da je „Pjuriti”, uz njegova prethodna dva remek-djela „Korekcije” i „Sloboda”, dio trilogije: glavna tema opet je porodica i intimni problemi pojedinca unutar nje. Dobitnik internacionalnog Bukera za 2016, južnokorejska autorka Hang Kang postigla je ogroman svjetski uspjeh sa romanom „Vegetarijanka”. U pitanju je originalni i najblaže rečeno šokantni roman o djevojci koja iznenada odlučuje da unese radikalne izmjene u svoju ishranu, što će imati velike posljedice, kako za nju, tako i za njenu porodicu. „Otvoreni grad” nigerijsko-američkog pisca Tedžua Kola mnogi svrstavaju u najznačajnije romane napisane na engleskom jeziku u novom milenijumu. U izvanrednom prevodu Alena Bešića, ovo djelo će napokon biti predstavljeno i našoj publici. To je priča o Njujorku poslije 11. septembra viđenog kroz vizuru došljaka koji se suočava sa ksenofobijom, ali i sa sopstvenim demonima iz prošlosti.
Svakako, „Deretina” književno najrelevantnija je edicija „XX vek”. U njoj su predstavljeni romani iz prethodnog vijeka koji su u svijetu već kanonizovani kao klasici, ali kod nas ili nisu dosad bili prevedeni, ili nisu dobili zasluženu pažnju književne kritike.
Od velikih svjetskih komercijalnih hitova „Dereta” je objavila treći dio distopijske epopeje Dmitrija Gluhovskog „Metro 2035”, kao i osmi nastavak najprodavanije dječije knjige na svijetu, a i kod nas „Dnevnik šonjavka – Loša sreća”.Mila Milosavljević
Prevedeno djelo velikana norveške književnosti
– „Satantango” Lasla Krasnohorkai već duže vrijeme slovi za jedan od najboljih modernih mađarskih romana. „Satantango” je „roman čekanja” o bezimenoj mađarskoj varošici i njenim ubogim grotesknim žiteljima zarobljenim u zamku sopstvene neodlučnosti da napuste svoju ustajalu zabit i krenu u potragu za boljom budućnošću. „Ptice” Tarjeja Vesosa bile su pravo otkrovenje za srpskog čitaoca. Velikan norveške i evropske književnosti, nekim čudom do sada neprevođen kod nas, napisao je roman koji mnogi svrstavaju u red sa Kamijevim djelima. „Ptice” su roman o Matisu Tupanu, čovjeku skromne inteligencije koji nije u stanju da se sam brine o sebi i kome u bajkolikom okruženju norveškog ostrvskog pejzaža priroda otkriva tajne. „Marginalac” Robertsona Dejvisa se smatra najznačajnijim kanadskim romanom svih vremena, a „Marginalac” je njegov magnum opus. Da je kojim slučajem Jung ikada pisao romane, to bi zasigurno bilo nešto nalik ovom djelu. Likovi odražavaju nekoliko suštinskih tema, prije svega temu krivice, odnos između materijalizma i duhovnosti, kao i tanku liniju između istorijskog i mitološkog – kaže Bognar.