-ŽABLjAK - Sve je počelo davne 1969. godine u Planinarsko-smučarskom društvu „Javorak“ iz Nikšića, i to kroz pionirsku planinarsku školu. Nastavnica Ksenija Drašković, kao veliki aktivista Društva, u planinarsku školu uključila je veliki broj osnovaca. Među njima i tada dvanaestogodišnjeg Dragana Lalovića. Godinu dana kasnije generacija mladih Nikšićana željnih avantura, uspješno završava planinarsku školu i već od tada kreće njihova prava karijera planinara a kasnije i alpinista svjetskog glasa. Pošto je Javorak bio dobro organizovano sportsko društvo, odmah su krenuli po turnejama. Prva je bila Pokljuka u Sloveniji, pa onda slijedi niz koji nema kraj...Prvo planine u regionu, a vremenom došli su na red i najveći vrhovi Alpa, Kavkaza, Ararata, Andi i konačno krov svijeta Mont Everest.
Danas pedesetosmogodišnjak Dragan Gašo Lalović, diplomirani inženjer metarurgije, nacionalni instruktor u alpinizmu i spasavanju, vlasnik je eko- sela „Nevidio“ u Pošćenju na imanju svojih roditelja, tik uz istoimeno malo i veliko jezero.
- Već sa 12 godina učlanjenjem u PSD „Javorak“ stičem utisak da je to dobra priča, koja me sve više privlači i naravno uz školu, planinarstvo mi postaje hobi, ljubav i obaveza. Kasnije su se u društvo uključili moji brat i sestra, pa to na neki način postaje porodična priča gdje smo imali potpunu podršku roditelja. Uveliko se posjećuju planine i osvajaju vrhovi prvo oni niži a kasnije i veći. U to vrijeme se mnogo brige vodilo o razvoju sporta i fizičke kulture, a Nikšić je bio prepoznatljiv i po masovnosti i po kvalitetu u mnogim sportskim granama. Hiljade dječaka i djevojčica različitih uzrasta kroz organizovane sportske klubove izrastali su u prave asove, a Nikšić sa pravom postao pravi rasadnik sportista. Već 1973. godine završavam školu alpinizma u Prokletijama i od tada počinjem aktivno da se bavim alpinizomom i penjanjem. Kako se u Javorku aktivno bavilo skijanjem, planinarstvom, alpinizomom i spasavanjem, ja i moja geenracija smo bili angažovani u svim tim segmentima. Tako da je naše školovanje bilo na neki način potpuno – kaže u razgovor za „Dan” Dragan Gašo Lalović i dodaje da 1978. godine on i njegova generacija prave prvu jaču ekspediciju u Alpe, popeli su se na 3.225 metara, a potom i na Monblan 4.810 metara. Nakon čega češće kreću ekspedicije, I tada se u Javorku formira jedna vrlo široka grupa alpinista a istovremeno se obavlja i stručno osposobljavanje. Dragan Lalović i Bagi Popović zaslužuju zvanja saveznih instruktora alpinizma, a Drago Lalić i Željko Loncović zvanje instruktora za spasavanje.
-Već postajemo dobro stručno opremljeni za dalje školovanje naših kadrova. I to je dalo rezultate. Iste godine penjemo Ande u Južnoj Americi i to je bila prva interkontinentalna ekspedicija iz Crne Gore. Do tada smo imali mnogo nejasnoća i nedoumica koje smo usput rješavali, i to je ekspedicija koja nam je svima podigla rejting i u našim očima i sredini. Od tada smo počeli pripreme za Himalaje gdje krećemo 1996. godine. Ekspedicija koja je brojala 18 ljudi, rađena je pravim alipističkim putem , klasičnom metodom penjanja. Na 44 metra ispod vrha bili smo primorani da se vratimo zbog izuzetno loših vremenskih neprilika i stradanja 11 ljudi. Tada je Vlada Nepala zabranila uspone u toj sezoni tako da smo bili primorani da se vratimo - uz prisutan žal priča ovaj prekaljeni alpinista.
Lalović ističe da su u planinama Crne Gore uvijek doživljavali avanture iz razloga što su naše planine potpuno infrastrukturno neopremljene.
- Avanture su zimi veće, mnogo je komplikovanije Durmitor popeti zimi nego recimo Monblan u kojem na svakih petsto metara visine imate planski objekat gdje se možete skloniti. U Durmitoru kada krenete sa Sedla nemate gdje da se sklonite, tako da nam je boravak u našim planinama pomogao da se sa Everesta vratimo bez velikih posledica. Iako ostaje žal, iako je planina osvojena, tih 44 metara samog vrha nijesu- ističe Lalović koji je mišljenja da u Durmitoru kao planinskom turističkom centru treba uraditi infrastrukturne objekte na više lokacija. U tom slučaju, kaže on, i sezona bi trajala mnogo duže i posjeta bi bila mnogo veća.
Lalović je radio u Željezari Nikšić, ali se odlučio da razvija porodični biznis. U Pošćenju je izgradio eko- selo „Nevidio“ koje sadrži devet apartmana sa 36 kreveta, restoran i planinarski dom koji je u izgradnji i ovogodišnji dobitnik „Wild Beauty Awarda”.
-Ljudi misle da je Durmitor samo Žabljak, a nije tako. Južna starna Durmitora od Šavnika i zapadna od Plužina takođe posjeduju ne manje draži. Kanjonski dio se upravo nalazi sa ove južne strane. Tu su kanjoni Komarnice, Bukovice i Bijele, kanjon Pridvorice i Nevidio. Turizam na Durmitoru će ojačati tek onog momenta kada opštinske strukture Žabljaka, Plužina i Šavnika shvate da je to jedan proizvod koji treba zajedno da prodaju i da svi dobro žive. Toliko je malo stanovnika na teritorijima ove tri opštine da nema razloga da cijepamo taj zajednički faktor turizma. Od svoje dvanasete godine sam u planinili ali sam možda u Durmitoru mogao provoditi još više vremena, no nadoknadiću to u narednom periodu. Drago mi je što moj sin Jakov nastavlja mojim stopama. Durmitor je najsjajnija planina, ima nešto što nemaju druge planine. Istovremeno je pristupačan sa više pravaca a opet ima mnogo nepristupačnih i neistraženih prostora. Samo bez kopanja po Durmitoru. Prosto je nezamislivo da smo bili dozvolili da u rezervat Dragišnicu neko siječe šumu, a predhodno izore 11 kilometara puta kroz srce Durmitora i NP i to bez ikakvih dozvola, projekata a sve kako bi transportovao posječenu šumu. To je nevjerevatno i nadam se da se više nikad neće ponoviti-ističe Dragan Gašo Lalović.
V.Španjević
Tačkismanovu kometu vidjeli prije Tačkismana
Lalović ističe da sve planine i vrhovi ostavljaju posebne utiske na planinare, te da čovjek vidi mnogo toga što i ne pomišlja da postoji.
-Desilo nam se na Everestu da smo među prvima na svijetu vidjeli Tačkismanovu kometu koja se pojavila na sjevernom nebu u martu 1996. godine. Mi smo je vidjeli početkom aprila, ali tada ne znajući da je to nova kometa. Astronom Tačkisman iz Japana je vidio, po njemu je dobila ime, a mi smo je vidjeli vjerovatno mnogo bolje nego on. Jer pogled sa sedam-osam hiljada metara jasniji je, kometni rep ogromne dužine, tako da se u toj situaciji nek shvati koliko je čovjek mali u odnosu na prostor oko njega. To je bio pravi spektakl –sjeća se Lalović.
Tražili ga u jamama, a on gledao utakmicu
- Mnogo smo imali intervencija spasavanja sa srećnim krajem ali nažalost mnogo i onih drugih. U spašavanju je bilo i komičnih situacija. U brdima iznad Danilovgrada iz jame duboke 35 metara izvukli smo ženu zdravu i veselu,a niko se nije nadao da je živa. Ja i policajac Šipčić sa Žabljaka smo je bezbjedno izvukli iz jame. Jednom prilikom tražili smo čovjeka u tri-četiri jame, pošto nas je njegova porodica alarmirala. Pošto smo sve jame „odradili“ i nijesmo ga našli, kasnije se ispostavilo da je on sjedio u jednoj kafani i gledao utakmicu- priča Lalović.