Piše: Tamara Vukašinović


Razumljivo: Danas mi je prvi komšija, inače stariji čovjek, penzioner sa stažom u penziji od preko 30 godina, rekao: „Udaj se, rađaj đecu, mila si mi, pa ti kažem. Godine idu, a ti vazda pos’o-škola. A i ta politika što si je se u’vatila, ništa ti ne treba.” Dobronamjeran je to čovjek. Oženio se u devetnaestoj godini, a njegova sadašnja žena je tada imala svega sedamnaest. Srećemo se svakodnevno već 25 godina (koliko ja imam), pa je i logično da misli da sam zakasnila sa formiranjem porodice. U njegovo vrijeme, djevojke od 19 godina su bile žene za udaju”, a danas, one su „samo djeca”.
Nerazumljivo: A šta da odgovorim svojim školskim drugaricama kada mi postave isto pitanje dok jednom rukom guraju kolica u kojima je tek novorođena beba, a drugom popravljaju šminku ne bi li izgledale što bolje pred drugim ženama? Šta da odgovorim svojim školskim drugaricama koje šetaju pored mene i ne razmišljaju o tome ko će sjutra platiti hranu toj istoj bebi? One svakako neće, jer šetaju pored mene. Njihov muž svakako neće, jer sjedi u kafani i popunjava tiket za kladionicu. Vjerovatno će djedovi i babe, jer se podrazumijeva da je to njihova obaveza i odgovornost, oni više nisu mladi, njima pare ne trebaju, a penzija je dovoljno velika da prehrani petočlanu porodicu. Zašto bi to bila obaveza mojih školskih drugarica? Pa one su se udale!
Zbunjena: Ja se nisam udala, pa mi je obaveza da prehranim, prvenstveno samu sebe.
I dalje nerazmljivo: A šta da odgovorim onim drugaricama koje nisu imale tu sreću da odmah nakon fakulteta nađu posao u struci, već su primorane da čekaju danima... mjesecima... godinama na Birou rada u nadi da će ih neki poslodavac sasvim slučajno upitati koliki im je bio prosjek na fakultetu, a one će onako ponosno moći da se pohvale? Da l’ da im kažem da se to nikada neće desiti i da je sasvim svejedno jesu li bile najgore ili najbolje? Šta da ima kažem kada dobiju poziv iz Biroa rada da ih pitaju da li su zainteresovane za prekvalifikaciju? Naravno da mislim na prekvalifikaciju sa diplomirane arhitektice na malo manje diplomiranu konobaricu? Da li da im kažem da prihvate posao, jer plata je plata i svaki posao je častan ili da im kažem da čekaju i da se nadaju?
Vrlo zbunjena: A šta ako se te iste školske drugarice nalaze u isto vrijeme u ulozi majke koja gura kolica i diplomirane arhitektice sa najboljim prosjekom na godini, koja ne može da nađe posao, jer je preškolovana?
Sve su to vrlo poznati problemi i vrlo poznate situacije u kojima se moja generacija našla i svakako da mogu da se uzmu kao adekvatan razlog za osjećaj apatičnosti i nezainteresovanosti za širu sliku. Kako neko može da misli o boljitku naroda generalno, ako se svakodnevno suočava sa problemom sopstvene egzistencije? Međutim, ni onaj koji spava u svili i kadifi, a na račun „krvi i znoja” svojih roditelja, još manje može da misli o boljitku jednog naroda, jer takav nikada ništa nije ostvario. Ostvarile su mame i tate. Takav ni ne zna kako se radi. Radile su mame i tate. Mame i tate sjutra neće biti tu, a i „svile i kadife” će nestati. Šta onda? Ništa: siva ekonomija, kriminal...na kraju...zatvor.
Čini mi se da moja generacija zaboravlja da su „red, rad i disciplina” jedini način uspjeha i ličnog i uspjeha jednog naroda. Čini mi se da su zaboravili koliko su nam često roditelji govorili da je obrazovanje najvažnije bogatstvo u životu pojedinca, u životu jednog naroda. Čini mi se da još uvijek nisu dobili osjećaj odgovornosti za sopstvene postupke, a kamo li osjećaj odgovornosti za postupke cijelog jednog naroda. Čini mi se da između kritikovanja svega onoga što smatraju da ne valja, a ne čine ništa da takvo stanje isprave; između kritikovanja političkih dešavanja, a ne žele da uđu u politiku, između poticanja drugih da se bore, a sami ne žele da uđu u borbu; nemaju vremena da shvate da su i oni sami i uzrok i posljedica sopstvenog nezadovoljstva.
(Autor je spec. Sci iz p oslovnog menadžmenta)