Zašto Milo Đukanović uopšte pregovara sa opozicijom? Ima li smisla da vlada države koja je „lider u evropskim integracijama“, „šampion u reformama“ i „buduća 29. članica EU“ posebno pregovara sa opozicijom i daje joj određene ustupke?
Kada su uopšte takvi razgovori poslednji put vođeni u Britaniji, Njemačkoj, Mađarskoj...? U vrijeme Remzija Mekdonalda – prije osam decenija? U doba Leona Bluma? Krize kabineta rajhkancelara Brininga...? Otkad demokratska vlada pregovara o izbornim uslovima i mimo izbornog procesa uključuje opoziciju u vlast? U kabinet koji bi, makar spolja gledano, trebalo da liči na prelaznu vladu... Takođe, ako je opozicija mislila da je vladi DPS-a potrebna samo manja pomoć i malo dobre kontrole, zašto se onda njeno vođstvo jednostavno nije uključilo u ovu partiju, ili ako postoje neki baš nerazumni razlozi protiv, makar u SDP? Tako bi mijenjali sistem iznutra. Zar nije tako i nastao veličanstveni evropski projekat Đukanovićeve Crne Gore? Bila je to metanastazična evolucija jednog totalitarnog, neuspješnog i nametnutog režima. Ipak, bile su to najdublje promjene u Crnoj Gori još od vremena monarhije. Štaviše, taj je režim postao tako uspješan da je naposletku, sve do falsifikovanja izbora 1997. i potom 2013. mogao da se poziva i na nekakvu demokratsku legitimaciju. Jako sumnjivu, ali ipak prihvaćenu od svih stranaka koje su izlazile na izbore. Takvoj, sporazumnoj opoziciji i nema mjesta drugdje nego u orbiti DPS-a. Umjesto što zbunjuju građane, trebalo je da se svi učlane i da ostave borce za demokratiju i ustavnost da se bore za korjenite promjene. Ako neki žele ulogu salate ili vegete, treba im je i omogućiti.Začuđuje ponašanje političara iz Evropske unije. Nažalost, do naših zemalja ne dolaze najbolji evropski državnici, ali ipak nam ne šalju nekoga ko ih ne predstavlja i iza koga ne stoje. Izvjestilac Evropskog parlamenta je izjavio da je ponuda vlasti opoziciji „velikodušna“! Za drugog, visokog posjetioca iz Savjeta Evrope: „Crna Gora je primjer i regionalni izuzetak“.
Izuzetak od čega? Najmanja, a najposlušnija? Sa najkompromitovanijim u Evropi vođom koji je dovoljno iskusan i bezobziran da obespravljuje narode Crne Gore i njene građane, a režim mu je dovoljno truo da se grčevito drži za zaštitnike u EU. Da li je ideal evropskih vrijednosti nesmjenjiva vlast koja nije spremna da sprovede ni pošten popis? Vlast koja širi mržnju. Netransparentna uprava čiji prvi čovjek je prije deset godina izjavio da je potpisom zaposlio hiljade građana...? Šta je to po čemu je Crna Gora uzor? Odnos prema građanskim slobodama, nepostojanje korupcije, izostanak nepotizma, odnos sa susjedima, dubina reformi, povećanje proizvodnje...? Svijet nije obdanište gdje se najviše cijeni poslušnost prema vaspitačima... S takvim uzorima i njihovim predstavnicima propale bi i u nasilje i diktaturu utonule mnogo snažnije i sređenije države od nesrećnih balkanskih zemalja. Jedan režim koji se nikad nije odrekao monopola vlasti i koji se demokratizovao samo kozmetički pregovara sa dijelom opozicije uz pomoć nekoliko zapadnih država. U tim pregovorima nudi nekoliko ministarstava, što se - u izostajanju demokratizacije, otvaranja društva i istinske podjele vlasti (razdvajanja izvršne, sudske i zakondavne) - svodi na podmićivanje tih stranaka. Da li plate, privilegije i dio režimskog kolača za vođe ovih navodnih opozicionara zaista nekome liče na uspostavu slobode i pravde? Misle li zaista da će ministri policije i finansija zajedno sa još dvojicom kolega u vladi moći da započnu ozbiljnije reforme i učine Crnu Goru sličnijom nekoj evropskoj demokratiji? Da li zaista vjeruju da će generalni inspektor u ANB-u, koji odgovara ministru, moći da obezbijedi kontrolu ove agencije? Nadaju li se da će ulaskom u javna preduzeća i nacionalni informativni servis, bez moći da ih mijenjaju i modernizuju, doprinijeti bilo kome osim Đukanovićevom režimu?
Nikada, niti jedan okrugli sto autoritarne vlasti i demokratske opozicije nije okončan ovakvim sporazumom. Slične pokušaje sa uspjehom je do 2000. u tri prilike (1991., 1992. i 1997.) sprovodio samo Milošević. Pošto su ga SAD i zapadnoevropske države neprekidno držale pod manjim ili većim pritiskom, Milošević je davao i više (mada se nije usuđivao da preda čak ni formalnu vlast nad policijom). Ipak, vojsku, mjesto šefa države i narodnu banku Milošević je u razna vremena davao opozicionarima ili makar javnim ličnostima koje nisu pripadale njegovoj partiji... Time je uspijevao da ojača svoju uzdrmanu vlast i politički preživi. Postoji, međutim, nešto što Đukanović ne razumije, a možda to istorijske ličnosti u njegovom položaju i ne mogu da shvate i prihvate. Nije moguće uvijek sa istim uspjehom primjenjivati isti trik i manevar u politici. Život je mnogo složeniji. Slično je i sa novim kandidatima za režimsku štaku: nekima prije je to prošlo. U budućnosti nikad neće biti tolika korist, a rizici će biti daleko veći nego ranije. Progon istinske demokratske opozicije – Andrije Mandića i Slavena Radunovića zbog navodnog rušenja ustavnog poretka, Nebojše Medojevića zbog uvrede i duševnog bola koji nanosi vlastodršcima... Štetiće više vlastima nego progonjenima, a najviše će oštetiti lažne opozicionare.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.